RAMAZANSKA PRIČA
Duša kad mi zacvili u procijepu ovog dunjaluka, kada joj zafali besjeda, fina poput iranske hurme da čula zasladi, ja prošetam do biblioteke u nekadašnjoj zeničkoj medresi. Tamo sjedi moj dragi efendija Ibrahim. U polumraku biblioteke, zatrpan knjigama, onako spuštenih naočala na dnu nosa, prebire vještim prstima po vremenom izglođanim listovima ispisanim starim pismom. Podigne pogled a sa njegovog lica prospe se nur da ne može stati u dvije šake. Nije to samo meni, čini to svakom, pa se podigne sa stolice kao da mu je trideset peta, a ne više od dva puta toliko. Onda zagrljaj u kojem duše šapću na izlizanim reverima kaputa. Nije nam ovaj dunjaluk haljinka za pokazivanje. Tiho poput bistre vode, a snagom izvora Bune što rijekom izvire iz kamena pod zidinama tekije, besjedi Ibrahim efendija Babić. Pretvaram se u uho. Što se više naprežem to više čujem. Pored njega i tišina ima šta za reći ko umije strpljivo slušati. Nenametljivo, sa ćehrom Mevlane, u meni odvezuje čvor znatiželje, i na čula ispisuje ono što neće stići spustiti na hartiju ispred njega. U sebi plijevim izrasli korov, koliko god ga insan ne htio, ima ga.
– Kako si moj efendija? Pitam ga dok mu se pogled spušta na požutjeli list. Zastade, podiže pogled, pa ga podesi prema mom da nam se nekako dodiruju i odgovara tiho.
– Ne valjam, brate! Evo, koliko god da se trudim, ne valjam. Ona moja hanuma je sto puta bolja. Ustane rano da nam sehur napravi, pa oko mene k’o oko mala dijeta. Potom uzme abdest i poput vehta lista pada na sedždu. A šta ja? Pojedem i na sedždu se spustim, ali ne umijem k’o ona mehko, lijepo. Ne umijem! Bolan, kada licem dira postekiju, ja ašićare zavidim postekiji, kako to čini predano i lijepo. Ljubomoran i na postekiju gdje svoje lice spusti čisto i mehko poput svile. Eto, kako sam!
Slušam ga dok mu ruka klizi po hartiji da zabilježi riječ koju je upravo preveo, pa vraća pogled opet na žuti list. Mislim se, ramazan je, duhan padne na um jer plaho voli zapalit’. Osjetio moje dunjalučko sabiranje i oduzimanje u glavi pa da mi ne zafali na kantaru, da me umiri, pa još mekše nastavi.
– Dobro elhamdulillah! Nemere bolje bit’!
A jagodice mu sijaju u polumraku biblioteke. Koristi samo dnevnu svjetlost što se odbije od prozora Hadži-Mazića kuće u kojoj muftija stoluje sa svojim pratiocima. Ja, baš pratiocima, jer ne umijem naći bolji izraz za ljude koji na svom životnom putu odrede se da budu samo pratnja. Gledam te jagodice i pomislim kako se izlizale od premetanje listova nebrojeno knjiga i onih praznih listova u koje će bilježiti. Grebeni ili kako ih medicina zove dermatoglifi, što se svakom insanu razviju prije rođenja, na njegovim jagodicama bili su izlizani skroz. Činilo se kako on za ovaj dunjaluk i nema “valjan dokument” da je to on. Medicina veli da se još i po šarenicama oka razlikujemo. Ali Ibrahim efendija i pogled sve češće obara zemlji kao u noćnom namazu kada se osami sa svojim Gospodarom. Povlačenjem među korice davno napisanih knjiga u biblioteci, ustvari nalazio je jedino mjesto vrijedno svog bitisanja između namaza. Još bi uoči petka, jedino tako je zvao četvrtak večer, odlazio sa ahbabom u sarajevsku tekiju i slušao ders o Mesneviji. Reče mi jedne prilike da bi i ja trebao poći tamo s njim. Ne znam šta je ugledao u meni ali ja još nisam bio spreman nositi sufi ogrtač dok plijevim ovu dušu od nagomilane lošosti dunjaluka. Nije da ne želim, samo da još malo oplijevim lošost, otimao sam se a želja me vukla sve više.
Preko naočala gledao je u moje oči, moju šarenicu. Vratio me u jednu noć nakon teravije kada smo sjedili u aščinici “kod Paše.” Ibrahim efendija ispriča nam tada kako je rahmetli Safet Isović za Kurban bajram, u „onaj vakat“, znao „dotjerati“ po dva ogromna bika za učenike medrese, da se lakše prehrane. A tek kada je došao u svom mercedesu ispred dva velika kamiona, puna kreveta. Kreveti sa madracima! Kupio haman dvjesto pedeset kreveta u „Šipadu“ za učenike medrese. Do tada spavali na slamaricama, u po’ Saraj’va. Nije bilo kamera, ni novinara. Safet je bio musliman. Volio svoju vjeru i pomagao one koji je izučavaju. One koji će nakon toga podučavati ostale. Još Ibrahim efendija tada reče, kako je njegovim sevepom više zavolio našu vjeru, nego li svih profesora iz medrese zajedno.
„Nema vjere, one iskrene, predane i nepatvorene, bez slobode misli, govora i djelovanja.” Razmišljam o ovoj rečenici iz njegove knjige „Vjerovanje: Ispravno i neispravno pulsiranje srca“ pa se vezujem za ovo: „Slavimo svoje pretke i njih promovišemo kao uzore. Oni jesu bili slavni za vrijeme u kojem su živjeli ali su obrasci kojima su oni rješavali svoje probleme, kao najbolji za njihovo vrijeme, danas postali kočnica za rješavanje naših problema i dilema.“
Kada spomenuh i njegovu knjigu “Moji susreti sa Šejhom”, Ibrahim ef. Babić mi ispriča ovo.
“Rijetki su ljudi u bilo kojoj vjerskoj zajednici, koji su čisto i potpuno bili opredijeljeni za Boga, Pejgambere i samu vjeru, kao što je to znao šejh Mustafa ef. Čolić. U njegovom vrednovanju nije ništa bilo nacionalno. Jer to nema nikakve dodirne tačke s Bogom. U postulat vjerovanja ako se ubaci nešto nacionalno bilo kojeg naroda, gotovo je sve onda.”
Zagledam dragog efendiju Ibrahima i vraćam se u svoje djetinjstvo. Kao da gledam svog Ahmed ef. Buturovića pred kojim sam učio. Nikada nisam imao strah ali sam pazio na svaki dječiji pokret da šta efendiju ne poremetim. A on, baš kao i sada Ibrahim efendija u skromnoj odjeći dunjaluka, sa licem čistim ahiretskim, učio nas je dobru. Nije to bilo naučiti samo prve sure, imanske i islamske šarte. Jok! Već da se uspravimo u insane kako ne bi hajvani ostali.
Prošlo je vremena a da nisam dolazio Ibrahim efendiji. Dunjaluk okreće insana k’o mutnu vodu, đah tamo, đah vamo. Preko kaldrme u dvorištu Medžlisa, prilazim do vrata biblioteke. Otvaram! Puno mi svjetlosti sa plafona. Nije nikad prije. Knjige na policama zaklanjale su prozor pa nije bilo svjetla osim na licu Ibrahima efendije. Ono je uvijek čuvalo dovoljno svjetla da ga spusti na hartiju dok zapisuje. Nema polica! Nema knjiga! Prazan prostor! Lijevo iza vrata nastavlja se velika kancelarija. A tamo na kraju velike kancelarije, za velikim praznim hastalom, sjedi veliki hodža. Nekada glavni!
– Šta si treb’o? Upita me nakon selama.
– Ibrahim efendiju, rekoh teško gutajući to što mi u čudu zapelo u grlu nakon viđenog.
– Nema ovdje Ibrahim efendije već tri godine! Reče u blještavilu neonskog svjetla i u oči dotjera mrak.
– Kući je, ako znaš gdje stanuje?
– Znam, velim! A biblioteka? Upitam još u nevjerici da je uklonjeno toliko vrijednih knjiga.
– Nema biblioteke!
Ništa mu ne rekoh na ovo. I šta mu reći? Ibrahim efendija je sada još više u meni. I on i biblioteka. U mome promišljanju o čovjeku Ibrahim stalno korača. Nije Ibrahim efendija u mom promišljanju zastao da bude gost. Petak je, sedmi mart i nakon džume u Ramazanu stali ispred Potočke džamije za fildžan razgovora, komandir u penziji, hadžija, hafiz, Tale i ja. Niko ga nije spomenuo a Tale se sjetio kako mu je to šaljivo ispričao Ibrahim efendija i već mu se nazirale suze u očima iza naočala, od smijeha.
– Lahko je Muzaferu!
– Što Ibrahim efendija? Upitam ga. Što mu je lahko?
– Ne mora nikad lijegati nakon ranog sabaha. Pojašnjava Ibrahim efendija.
– Pa kako? Kad to on ustaje na rani sabah? Pitam ja Ibrahim efendiju, k’o dijete znatiželjan.
– Muzafer ustaje oko devet, pola deset. Ispriča Tale i iznova prasnu u smijeh kao da tek sluša.
Još je u stanu bliže Sejmenskoj džamiji gdje je nekad bio imam. Vidim ga kako u jutarnjem koraku, oborenog pogleda žuri pored Lonđe, Maksuzije pa pređe iza kružnog toka i fontane do robne kuće. Zaustavim ga raširenih ruku, isto kao nebrojeno puta prije. Ima nečeg baška u tom zagrljaju duša.
– Selam i kako si, moj efendija? Pitam ga dok nam se uzdasi zagrljaja spuštaju na ramena.
– Elhamdulillah! Nemere bolje bit’! Odgovara pa brzo smota pored “Kamenog spavača” u biblioteku koje nema, da zapisuje pod dnevnim svjetlom što se odbija sa prozora muftijinih. Vidim ga kako prevodi zapise stare nekoliko stotina godina, slaže u korice i stavlja na police. Požuruje, veli ima toga puno. A koraci mu, kao prve kapi ljetne kiše na suhu zemlju, malo zašušte ljubeći ju, onda zemlja njih ljubi.
Tako isto njegovi prsti sa starim zapisima i novom hartijom. Hodi efendija mojim venama kao nebom.
– Gazeći ne mjeri, ni moru dubinu ni duši tišinu! Šapnu u meni pjesnik i nastavi koračati ka ljudima.
Ibrahim efendija Babić, zenički Bašeskija, iza sebe ostavlja djela. Neko će samo praznu kancelariju???
Said Šteta, književnik i novinar
