Lana Delić rođena je u Zenici, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Članica dječije scene BNP-a postala je sa sedam godina na nagovor starije sestre. Završila je Dramski studio Bosanskog narodnog pozorišta Zenica (BNP), pod rukovodstvom glumca Žarka Mijatovića. Na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu diplomirala je 2006. godine, na Odsjeku Gluma, u klasi profesora Miralema Zubčevića..
– Kroz godine, pa i ratne godine a moje mlade, i dalje sam žurila na probe kod pokojnog Slobodana Stojanovića. I pretpostavljam da je način na koji je on radio i volio djecu nešto što me tu zadržalo godinama. Nakon dječije scene upisala sam dramski studio pri BNP-u, tako da je Akademija u Sarajevu bila jedina logična opcija. Iako sam upisala i DIF i Akademiju, moja prva ljubav gluma je presudila -kaže Delić na početku razgovora za „Našu riječ“ i dodaje da nikad, pa ni u toku studiranja, nije odbila ulogu jer smatra da se iz svakog procesa pa i onog lošeg može nešto naučiti.
Diplomski rad
– Jako puno iskustva sam stekla tokom studiranja a još više nakon završene Akademije. Kad si ostavljen sam da se boriš, kad učiš da ne odustaješ zbog nekih zatvorenih vrata, propuštenih prilika, odbijenica s konkursa. Sve te stvari su me kao mladog čovjeka lomile ali i ojačavale. Upornošću i iskrenošću sam tako završila i u podjeli međunarodne predstave na Kosovu u Prištini gdje sam bila jedina glumica iz BIH, potom je uslijedio angažman u Vinkovcima, Novom Sadu i mnogi angažmani unutar BiH koji su uticali da budem glumica kakva sam danas. U jako lijepom sjećanju mi je ostao proces na predstavi „Desdemona: igrokaz o maramici“ koji je bio diplomski ispit moje kolegice s klase. Nakon odigranog ispita komisija se povukla u dekanat i neprirodno dugo „vijećala“. Bila sam zabrinuta za svoju prijateljicu koja je trebala da diplomira. Pomislila sam da bi mogla da obnovi godinu, iako sam bila mišljenja da smo napravili odličnu predstavu. Komisija je izašla, a umjesto moje kolegice čiji je bio diplomski, prof. Miralem Zubčević i Ermin Bravo pozvali su mene na razgovor! Ušla sam prestravljenja zašto mene zovu a oni su mi saopštili da sam upravo i ja diplomirala s ovom predstavom iako nisam prijavila to kao diplomski. Diplomirala sam prije roka zahvaljujući toj ulozi a malo kasnije za istu tu ulogu sam dobila moju prvu nagradu na Mostarskoj liski, tetarskom festivalu -kaže Delić koja iza sebe ima više od 50 odigranih predstava i dodaje da za svaku ljubav treba pronaći vrijeme i davati se do kraja i bezuslovno.
Definicija glume
NR: Šta je za tebe gluma?
DELIĆ: Gluma je nešto čemu ne volim da dajem definiciju, jer šta god da se kaže nekako je malo. Ti i ja igrajući se činimo – jedna je od najprostijih objašnjenja. Mada balzakovska sintagma „Šta je sjaja, a šta bijeda…“ najtačnije približava glumca kurtizani. Da li mi prodajemo svoj dar ili ga prostituiramo, kad počinje gluma i da li je ikada završila, to stapanje ličnog i onog na sceni, zašto zagušene i prerađene emocije ponovno oživljavamo, od kud ta potreba za „autodestruktivnošću“ ili ipak za novim i stalnim kopanjem po svojoj ličnosti. Da li smo samo zaljubljenici u sebe ili u druge, te granice su nešto što me jako interesuje, iznova oživljava, pokopava, pretura, slaže i nikada ta ovisnost ne prestaje. Samo je godinama jača, osvještenija i izazovnija. Osjećaj koji imamo dok smo pred publikom najsličniji je orgazmu, nešto jako, nedefinisano, transcendentalno, uznemirujuće i katarzično.
NR: Možeš li izdvojiti nekog kolegu/kolegicu ili reditelja s kojim posebno voliš sarađivati?
DELIĆ: To već nije ni tajna da je osoba čiji se senzibilitet i način razmišljanja, odgovornost prema radu i ushićenost poklapa s mojim je zasigurno Selma Spahić, naša najperspektivnija redateljka. Jedina redateljka s kojom bih uvijek i bilo gdje radila sve, bez obzira koja uloga mi je ponuđena. Veliku vjeru imam u ono šta i kako radi.
Ljudožderka
Prošle godine Delić je imala glavnu ulogu u nagrađivanoj predstavi „Ljudožderka“ autorice Lejle Kalamujić u režiji Lajle Kaikčija. Kako je istakla kritika, ta predstava je bila snažan komad o raspadu, bolesti i smrti, ali i o oslobađanju, ljubavi i nadi da čovjek ipak može postati ptica. Pitali smo je da li takve uloge ostavljaju poseban emotivan trag na glumcima.
DELIĆ: To je jedna od uloga koju ću sigurno pamtiti, nažalost zbog pandemije koja nas je sve zadesila nekako nije imala priliku da ima svoj prirodni rast, tako da je negdje ostala u sjenci tih par izvedbi. U periodu kada sam doživjela svoj prvi veliki gubitak, gubitak najbolje prijateljice ponuđen mi je rad na predstavi Ljudožderka. Nakon što sam pročitala tekst mislila sam da baš tu ulogu sad ne treba da radim jer govori upravo o nečemu što se meni dešava i što me razdire trenutno. Nakon par dana borbe sa sobom pomislila sam da je naslov Gluma kao terapija upravo primjenljiva na ovom primjeru. Prihvatila sam ulogu shvatila da se jedino sa suočavanjem s problemom direktno možete riješiti strahova, tuge i prevazići osjećaj nemoći. A teatar je moje najjače sredstvo koje sam iskoristila kao samopomoć koja mi je bila i inspiracija i vodilja za pravljenje lika koji je daleko veću tragediju proživljavao od moje lične.
NR: BNP i Studio Teatar su u koprodukciji uradili predstavu „Mladi u doba korone“ u kojoj si ispunila još jednu svoju želju, imala si priliku raditi režiju.
DELIĆ: Mnogo uloga sam odigrala, raznih iskustava imala, lijepih nagrada koje su me učinile sretnom ali trenutno se ne sjećam uloge ili događaja koji me više učinio sretnom nego rad na predstavi „Mladi u doba korone“. U taj proces sam ušla s potrebom da ispitam svoje režiserske predispozicije a s druge strane me bilo sramota da se zovem „redateljom“ jer me mnogo izluđuje kad se ljudi jedni drugima petljaju u posao a naročito sam neučtiva prema ljudima koji nisu školovani za to. Taj sukob u meni samoj izazivao mi je razbuđenost i sve veću potrebu da baš uradim ono što sam godinama osuđivala. Nakon što sam dobila ili izgubila bitku sa samom sobom, kako god, događa se da uđem toliko duboko u problematiku mladih, zapostavljenih, osuđenih osoba, koje sam i sama nepošteno klasificirala u tehnološko sterilne nargilaše! Upoznavanje te omladine, koji nisu ono za što sam mislila da jesu, koji se sami bore sa svojim demonima, koji su bačeni jer nisu djeca a nisu baš ni odrasli, ne bavimo se njima, ne čujemo njihov glas. To su ljudi koje naprosto sad već volim, obožavam, koji mi fale, čiju energiju i znanje i životnost želim da uzimam. Želim da mijenjaju moje predrasude, to su ljudi koji mene čine boljom osobom, to su ljudi koji slušaju EKV, Šobića, zaljubljuju se, kriju po grmovima, propituju svoje izabrane putove i čine da je ovaj grad mjesto gdje želim biti i uživati gledajući ih. Nadam se da će se otvoriti još neke mogućnosti da radim ovako nešto opet i unaprijed se izvinjavam struci, režiserima, ali ovo me čini sretnom. Oprostite trudit ću se da ne ukaljam vaše zvanje!
