Već skoro 30 godina, 47-godišnji Ermin Smriko iz Zenice radi pod zemljom. Iako se stanje u zeničkom rudniku posljednjih godina dosta promijenilo, ali i nakon svih rizika i nesreća kojima je i sam prisustvovao kao član dreger-čete, opet bi, kaže, birao isti posao i bio ono što jeste – rudar. „Dobrog sam zdravlja iako već skoro tri decenije radim pod zemljom. Zaposlio sam se 16.7. 1991. godine. Radio sam u pogonu Stranjani sve vrijeme. Bio sam nadzornik 22 godine. Od tada, pa do danas, stanje se u svim pogonmima zeničkog rudnika promijenilo. Nekada sam ja, kao i svi ostali komorati, bio oduševljen radom i poslom, međutim, sada je već drugačije stanje. Sve se promijenilo, ali nagore. Smanjene su nam plate, zatvaraju se pogoni… Rudnik nije kao što je nekada bio. I ljudi koji su bili na čelu Uprave zeničkog rudnika su u mnogome doprinijeli takvom stanju“, kaže Smriko. A nekada je, ističe, rudarski posao bio cijenjen.
Nema straha
Na rudniku je prošao sve faze rada – od rudarskog tehničara, dežurnog, nadzornika ventilacije, smjenskog poslovođe, glavnog nadzornika ventilacije. „Kada se zatvorio pogon Stranjani, 29. juna ove godine, dobio sam rješenje u kojem stoji da više nisam nadzornik, a što sam bio već 22 godine, nego rudarski tehničar. Raspoređen sam na pogon Raspotočje“, kaže Smriko. Od rudarske plate se, kaže, normalno živjelo. Danas, smatra, više nije tako. „Za tri mjeseca je, ne samo meni, nego svim rudarima, na nivou zeničkog Rudnika, plata smanjena za otprilike 350-450 KM. Sada, na ovom vremenu, i u stanju kakvo je trenutno, veoma je teško opstati sve i jednom rudaru. Život rudara je svakog sekunda u opasnosti. A svako od nas je došao svojoj porodici zaraditi hljeb. Moram reći da ni i u jednom momentu, čovjek koji je rudar, i ide pod zemlju, ne osjeća nikakav strah za svoj život. Rudarski hljeb nije ni sa sedam, nego sa devet kora“, ističe Smriko.
Dugogodišnji član dreger-čete
Bio je član dreger-čete, odnosno čete za spašavanje, 21 godinu. Svjedočio je mnogim potresnim situacijama, ali ga u svemu vodila jedna želja – da pomogne svojim komoratima. „Nijedna intervencija na nivou rudnika u Federaciji me nije mašila. Bio sam prvi na udaru i volio sam to biti. Imam ženu i troje djece i uvijek sam se odazvao svakom pozivu. Osjećao sam se dužnim, kao član dreger-čete, da idem spašavati svoje komorate. Najteži slučaj, koji mi je ostao u pamćenju jeste u Brezi, kada su 32 rudara bila zatvorena u jami. Naša ekipa, nas devet članova, je prva sišla. Tada sam pitao mogu li dobiti kartu šeme jame, da vidim u kojem predjelu jame se ljudi nalaze. Pitao sam gdje se, otprilike, nalaze, ali mi niko nije znao reći. Na kraju smo ih izvukli žive i zdrave. Ljudi budu izbezumljeni i pod stresom. Bio sam i na Raspotočju, kada je smrtno stradalo pet naših kolega. Naša ekipa je i tada prva sišla“, prisjeća se Smriko.
Dan rudara nekada i sada
Mnogo puta je, pored velikog sloja ugljene prašine, na njihovim licima bio i smijeh i ponos. Nekada su se svi zajedno okupljali i s radošću dočekivali svoj praznik – Dan rudara. Danas, ističe Smriko, strahuju za svoja radna mjesta i plate. „Sjećam se i pamtim Dan rudara kada smo ga rado dočekivali, kada smo se družili, kada nam je bilo lijepo. Kada su se svi rudari sastajali. Danas je teško. Sada je pitanje da li će 21.12. biti isplaćen novac rudarima za Dan rudara, jer je RMU Zenica svima dužnik. Jedino rudarima u zeničkom Rudniku nije isplaćen regres. Upitna je i plata i topli obrok“, kaže na kraju Smriko.
