U mnogim zemljama širom svijeta, svoju sreću, ali i ostvarenje životnih ciljeva i želja, su našli i brojni naši državljani. Jedan od njih je Goran Knežević (56), rođeni Zeničanin, koji trenutno živi u Njemačkoj. Ono čime se bavi jeste izrada portreta od željeza, slobodnom rukom.
Učio od oca
Prve vještine je, priča nam, stekao zahvaljujući ocu, a nakon čega se i javila Goranova ljubav prema ovoj umjetnosti. „Kao petogodišnjak, otišao sam s ocem u radionicu da mu pomognem. Nakon kratkog vremena, znao sam da sam otkrio svoju strast prema metalu. Budući da sam u mlađim godinama već radio s alatima i da me otac, koji je bio izuzetno dobar majstor, jako dobro naučio, već sam u ranoj dobi uspio steći mnoge vještine. Vrijeme je krenulo svojim tijekom i uspio sam poboljšati svoje vještine i kompetencije“, priča nam Knežević.
Osamdesetih godina se preselio u Švicarsku, te usavršavao svoje vještine. Zahvaljujući zalaganju svoga oca, ali i marljivom radu, uspio je, u kratkom vremenu, realizovati brojne projekte. Ne samo da je imao izuzetno poseban dar za rad s metalom, nego je bio i prepun ideja.. „Naravno, crtao sam i ideje koje sam crpio iz svojih misli, zatim ih projicirao i implementirao. Tako se moja sposobnost crtanja izuzetno dobro razvila“, kaže Knežević. Kao jedan od bitnijih projekata izdvaja obnovu vile u Zadru, koju je osmislio i izveo za multimilijunaša iz Čikaga. „Upravo to me i dovelo na umjetničke tračnice. Tada je u meni ključala posebna, ogromna energija, koje se nisam znao riješiti. Kad me klijent zamolio da mu napravim čelični portret, odlučio sam se pozabaviti ovim projektom. Tako sam se počeo baviti umjetnošću i svoju sam energiju mogao izraziti na pozitivan način. I počeo sam se zanimati za ovu vrstu posla. Mogao sam usvojiti karakter portreta koje sam tada radio, koliko god to čudno zvučalo i izgledalo, pozivajući se na portrete koje sam osjećao u skladu s tim. Naprimjer, bio sam primijetno živ tijekom produkcije Charlieja Chaplina. To je slučaj i s nekim drugim radovima koje sam napravio“, kaže Knežević. Bio je primijećen i od strane Hrvatskog društva likovnih umjetnika, te je bio pozvan da radi reportaže koje su se emitirale na hrvatskim televizijama. Tada su mu se ‘otvorila vrata’ u Las Vegasu, Hollywoodu, Švicarskoj, Njemačkoj i Engleskoj. U Londonu je bio gost grupe Iron Maiden Band, za koju je napravio portret njihovog benda. „Kako je vrijeme prolazilo, radio sam u mnogim dijelovima Europe, stjecao svoje iskustvo i izgrađivao svoju mrežu“, dodaje Knežević. Svoje radove je izlagao na brojnim izložbama širom svijeta, a početkom godine ga očekuje izložba u Pekingu, zatim u Dubaiju, Moskvi, Luksemburgu, Hamburgu…
Sjećanje na čajdraške bajkere
Velika Goranova ljubav su i motori, te je odlučio, putem društvenih mreža, okupiti sve bajkere iz Čajdraša, gdje je i rođen. Glavni razlog tome je, kaže, sjećanje na prijašnji život i želja da organizuju motorijadu.
„Došao sam na ideju da se bar, putem Facebooka, okupimo. Život nas je rastjerao po čitavom svijetu. Ima nas na svim kontinentima. Čajdraš je udaljen tri kilometra od Zenice. Selo je malo, sa par stotina kuća, ali u selu je rođeno mnogo šlolovanih ljudi – profesora, učitelja, inžinjera, arhitekata, vrhunskih majstora, umjetnika koji izlažu svoje radove po čitavom svijetu, dobrih biznismena, vojnih lica, masa bajkera i finih, skromnih ljudi. Ideja je da okupimo sve bajkere i damo počast svim starijima koji su vozili motore od Drugog svjetskog rata. Ima nas preko 70. Odziv je super, svi su se uključili i pomogli sa informacijama i fotografijama“, kaže Knežević, dopdajući da ih je ova ideja jako zbližila, a želja im je da, nakon pandemije, organizuju motorijadu u Čajdrasu, koja bi mogla biti vrlo poznata i, vremenom, tradicionalna.
