U mjesecu decembru 2020. godine navršava se 50 godina otkako je njemački kancelar Willy Brandt posjetio Poljsku. U službenom protokolu bilo je predviđeno da položi cvijeće na spomeniku nevino stradalim poljskim žrtvama od nacista u Drugom svjetskom ratu. Njemački kancelar postavio je vijenac, vratio se nekoliko koraka unazad i na iznenađenje prisutnih na mokrom granitu ponizno, kleknuo koljenima, pogeo glavu i tako ostao 30 sekundi. Ovaj humani čin vrijedan svakog divljenja nije mogao vratiti sve žrtve ali je svojim činom cijelom čovječanstvu ulio nadu u bolje sutra. Upravo će ovaj humani čin Willy Brandta opisati zlatnim slovima na stranice povijest čovječanstva.
U Bosni i Hercegovini se, nažalost, ovako nešto nije dogodilo. Sada, 25. godina poslije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu možemo da vidimo da odsustvo oprosta i razuma može da ima nesagledive posljedice. Još uvijek boli i za srce ujeda činjenica da je Rusija blokirala usvajanje Rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija o Srebrenici kojom se osuđuje genocid u julu 1995. godine, nije li to šamar svim nevino stradalim žrtvama. Onda nas ne čudi da će upravo ovakve geste vršiocima zločina u Bosni pružaju moralnu podršku i dati vjetar u krila da su sva učinjena krvoprolića diljem Bosne i Hercegovine jedna vrsta pohvale i stimulansa.
Zastrašujuća je činjenica da ni poslije 25. godina mi u Bosni i Hercegovini ne znamo za posmrtne ostatke za preko 7000 nestalih. Porodice koje očajno mole da svako onaj ko zna za posmrtne ostatke kaže gdje se nalaze i na taj način makar pruže duhovnu utjehu ožalošćenima a žrtvama krajnji smiraj.
Nije li to zastrašujuće jer šutjeti znači odobravati, onda nas ovo kolektivno stradanje svih naroda u Bosni i Hercegovini na žalost ništa nije naučilo.
Sveta knjiga Kur an kaže: …. i Allah ih neće kazniti sve dokle neki od njih mole da im se oprosti.“ (El-Enfal, 3), a veliki broj hadisa Muhameda a.s. govori o imperativu i potrebi oprosta.
Iskreni oprost nam je nužno potreban. Duhovni velikani svih konfesija nam na tu činjenicu stalno ukazuju, poslužimo se primjerom da papa Franjo udjeljuje blagoslov „Urbi et Orbi” za potpuni oprost. On to čini i izriče molitvu za spas cijelog svijeta, bez izuzetaka. Na drugoj strani Episkop zahumsko-hercegovački i primorski vladika varešanin Grigorije zamolio je za oprost i pozvao na praštanje, naprosto, oprost nam je svima potreban.
Svojevremeno će Mahatma Gandhi reći “Slabi ne mogu opraštati. Oprost je odlika velikih.” Tako će predsjednik SAD-a Barack Obama 2016. godine posjetiti japanski grad Hiroshimu i pokloniti se žrtvama koje su stradale nakon bacanja atomske bombena. Pokazalo se da je potrebno ipak doći makar to bilo i nakon 71. godinu poslije.
Nema sumnje da smo svi opredjeljeni za praštanje međutim, zašto to ne implementiramo u praksi? Kada sve navedeno sagledamo, onda nas ovaj povjesni čin Willy Branta uči i daje nam smjernicu u kojem pravcu da idemo i čemu da se nadamo, ako želimo spasiti ovo čovječanstvo.
Prisjetimo se riječi kompozitora, pjesnika i interpretatora najljepših balada na našim prostorima Đorđa Balaševića kada u svojoj „Posvađanoj pesmi“ kaže: Samo je vetar sretan, vrti se k’o baletan u svojoj sivoj pelerini dok moje misli traže kako se ono po naški kaže ta teška strana reč – izvini. Upravo ovaj album „Jedan od onih života“ objavljen je ratne 1993. godine i bio je snažna poruka oprosta i izvinjenja u ime svega što se dešavalo na ovim prostorima.
I tako, iskoristimo priliku da u danima blagdana koji su pred nama, razmišljamo o lijepim stvarima koje su nas vezale, radovale i krasile, to će nas sigurno zbližiti i biti bolje za nas, našu djecu i našu dragu Bosnu.
Doktor historijskih nauka,
Amir Ismić, prof.
