„Imam muža, ja ga volim, sa njim uvijek lijepo zborim. U dogovoru sve radimo, kupujemo i gradimo“, ovako je, u svom dnevniku, napisala 75-godišnja Derviša Mujić iz Zenice. Koračajući zajedno životnim putem, nailazeći i na dobro i na loše sa svojim suprugom Ramom Mujićem (76), nedavno su proslavili 55 godina braka.
Život lijepo proveli…
Ramo je Dervišu upoznao u Gladovićima, gdje je živjela. Kod škole su bile hatme, pa su, kažu, zajedno igrali u kolu, te počeli ašikovati. Nakon tri mjeseca, stupili su u brak. Sve je, kažu nam, sudbina. „Nije to ništa bilo k’o sad. Sve se promijenilo. Ni blizu doći cure, ni cura momka. Bilo je mnogo više poštovanja. Današnji problem je što svak’ hoće pravo, a neće obavezu. Da primi kao što je moja žena primila. Petero djece, hajvan u štali. To danas niko ne bi uradio“, kaže Ramo. Cijeli radni vijek proveo je u Valjaonici, gdje je i penziju zaradio, dok je Derviša odgajala djecu i brinula se o kravama. „Morala sam raditi i u kući i u štali, tako da sam imala obaveze. Nisam ga opterećavala da djecu školuje, niti da brine da li će djeca ići u džamiju, nego sam na sebe sve primila, jer je imao težak posao. Čitav život smo, hvala Bogu, lijepo proveli. Moj Ramo je hranio djecu, nije mi ih hranio niko drugi. Oboje smo došli sirota za sirotu. Svašta u životu prodeverali, ali nikada nikome nismo ni dužni ostali, ni oštetili nekoga, ni ništa“, kaže Derviša.
Ramo je radio, a Derviša djecu odgajala

Od Skupštine Opštine Zenica, na prijedlog Ocjenjivačkog suda, a povodom 12. aprila – Dana oslobođenja grada Zenica, 1986. godine Ramo je dobio Plaketu Grada Zenice, kao priznanje za radne zaluge.

Dok je Ramo bio posvećen poslu i zarađivao za svoju porodicu, Derviša se posvetila odgoju djece. Čuvala ih je i upućivala na pravi put. „Djecu sam odgojila da mi nikad niko iz komšiluka nije na vrata došao. Sve je od Allaha, ali, Boga mi mora se i odgojiti dijete. Nema se kad’ gledati internet, niti bilo šta drugo, ako želiš svoju djecu odgajati. Mene nisu interesovale ni nove godine, niti prvi majevi. Ja sam im dala do znanja da, kad budu imali svoj novčanik, onda slave. U autobusu je svako govorio da niko u Babinu nije odgojio djecu kao ja. A rahmetli Šefik Beganović, hodža, došao je iz Drugavaca u Jasiku i tražio mene, da vidi mater čija djeca idu redovno u džamiju. Nisam se farbala, nisam se šminkala, nisam se nosila evropski. Moja je cijela zgoda sapun i bistra voda. A u svom dnevniku sam napisala ovo: ‘Ja svačiju djecu volim, kad se fino jave, a kada se ružno jave, to je iz roditeljske glave. Djeco naša, naša nada, odgajajte ih dok su mlada. Kad o djeci lijepo čuješ, svim se srcem obraduješ. Naša djeca, naša sreća, oni su nam radost najveća. Što god dobro učinili, svjesno nama učinili. A da mi nismo dobri bili, ne bi dobro djecu odgojili’“, priča nam Derviša.
Ramo i Derviša danas imaju svojih petero djece, 10 unučadi, četvero praunučadi… Porodica je, kažu, jedino pravo bogatstvo. „Poručila bih mladima im da se kane interneta, mobitela, tableta… Da žene prihvate svoj brak, svoje muževe i djecu. Ne može niko tvoje dijete odgojiti, niti voljeti k’o ti“, kaže Derviša, na kraju.