“Slijepi borci Zeničko-dobojskog kantona, istinski heroji i uzori” naziv je projekta kojeg je pokrenuo Savez slijepih boraca Zeničko-dobojskog kantona, a finansijski podržalo Ministarstvo za boračka pitanja ZDK na čijem čelu je ministar Fahrudin Čolaković. Riječ je o serijalu tekstova koje ćemo objaviti u Našoj riječi, predstavljajući naše aktivnosti, planove i ciljeve koje želimo postići, ali u prvom redu želimo široj javnosti predstaviti naše članove i pojedince koji podržavaju i pomažu rad Saveza, njihove priče koje će, nadamo se, biti inspirirajuće i poticajne, ne samo za osobe sa invaliditetima nego i ostalima koji prolaze kroz teška životna razdoblja, nastoje dobiti svoje životne bitke ili im je jednostavno potrebna pomoć.
„Šta je trebalo biti, bilo je“
Najviše je svjetla u čovjeku, samo ga valja znati ugledati. Tragom ovog razmišljanja vraćam se mom junaku “Batonovih priča” Rami Muratoviću, borcu Armije R BiH koji je za našu domovinu dao svoje oči, i nalazim da je Ramo ustvari već odavno našao svjetlo unutar sebe i tako evo korača sve protekle godine od rata. U zagrljaju dvoje unučadi koji mu kako reče znače posebnu radost, Ramo ne osjeća umor, a duša se stopi u sevdah kao hurmašica u agdu. Lice okupano imanom sija kao proljetno sunce. Upitah ga, kako to kao slijepa osoba već toliko godina nakon rata živi i radi, čini se s manje poteškoća nego neki što imaju oči? Ramo samo odmahnu rukom i reče: “Što je trebalo biti, bilo je! To je volja Gospodara a ja se na to više ne okrećem. Idem dalje!”
Ramino poljoprivredno gazdinstvo
A to dalje znači da Ramo zajedno sa suprugom, snahama ali i sinovima kada stignu od posla u firmi, na svom poljoprivrednom gazdinstvu koje je registrovao kao takvo, obrađuje tristo metara kvadratnih plastenika u kojem je već zasijano sjeme rasada, ali i salata i špinata spremna za berbu. Izvan plastenika ova vrijedna porodica obrađuje dulum zemlje koji također zasiju raznim povrćem. Tu je i voćnjak raznovrsnog voća.
-Imam sedamdeset domaćih koka nosilica i pedeset prepelica. S toliko jednostavnosti, skromno kao da pokazuje kavez sa malom pticom a ne uzornu peradarsku farmu kojoj treba izuzetna njega i puno rada, Ramo se samo osmijehne, ono kao da to nije ništa. Malo zašuti pa sa nekim posebnim žalom nastavi: “Imao sam pet košnica pčela, gore u mom selu Muratovići kod Viteza, ali ih ubila američka kuga”. Pitam ga, sav u čudu, kako to stiže a on samo uz osmijeh veli: „Lijepo, ja, supruga, snahe i sinovi.” Ovim ustvari potvrdi snagu porodice na čijem je čelu i odgovor na sva pitanja.
Štamparija na Brajevom pismu
U razgovoru o projektima u Savezu slijepih boraca ZDK, čiji je Ramo Muratović predsjednik, ispriča mi da su uveliko pripreme za odlazak u Tursku na pet noćenja. Dolaskom korone i nemogućnosti odlaska na more, Savez realizuju odlaske u vazdušne banje kao što je planina Vlašić, Ajdinovići i druge. Projekat vrijedan divljenja jeste prevod Kur’ana na Brajevo pismo, koji je Ramo sa Feridom Osmićem pripremio za štampu. Dobili su saglasnost od Rijaseta IZ BiH, ali je štampa izuzetno skupa. Zato se Ramo, kao predsjednik Saveza slijepih ZDK odlučuje na korak prikupljanja sredstava za pokretanja štamparije na Brajevom pismu u Zenici.
Ostatak teksta pročitajte u printanom izdanju
