Idućeg mjeseca navršava se 30 godina od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Zenica je tokom troipogodišnjeg rata imala stratešku ulogu u odbrani, a na čelu grada u tom periodu bio je Besim Spahić. Načelnik od 1992. do 1997. godine, ambasador Bosne i Hercegovine u Republici Turskoj, poslanik u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, vrsni pisac, domoljub i čuvar mnogih historijski značajnih priča. U ekskluzivnom razgovoru za Našu riječ prisjetio se tog vremena, ali i događaja nakon agresije i života Zenice.
NR: Kako gledate na događaje iz aprila i maja ‘92 sa ove distance?
SPAHIĆ: Za predsjednika Skupštine Opštine Zenica imenovan sam 09. aprila 1992. godine. Bosna je već gorjela, a 5. aprila, dakle nekoliko dana prije mog imenovanja, Evropska zajednica, još uvijek se tako zvala, priznala je BiH kao međunarodno priznatu zemlju. To je bio okidač da agresija krene i iz Srbije, i iz Beograda, i iznutra od strane vojske bosanskih Srba, što je kasnije prepoznao i Haški tribunal. Nažalost, kasnije je došla agresija i sa zapadne strane, od Zagreba, odnosno Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća odbrane. To je bila sveopšta agresija i napad na zemlju Bosnu, njenu teritoriju i njenu dušu. Mi u Zenici smo imali kasarnu u kojoj je bio tenkovski bataljon i ogromne količine oružja koje su iz Ljubljane prebačene u centar grada. Imali smo već u tom trenutku potpuno naoružane predstavnike srpskog naroda, srpska mjesta i sela, koje je upravo naoružala JNA. Naoružana do zuba je bila i jedna brigada HVO-a koja se zvala “Jure Francetić”. Bosna je gorjela, Krajina je gorjela, Bošnjaci su već bili odvođeni u logore, ubijani i bacani u masovne grobnice. Drina je gorjela. Orgijanja JNA i vojske Karadžićevih Srba su počela. Oružje Teritorijalne odbrane je bilo u kasarni “Josip Jovanović”…
Odlazak JNA
NR: Sjećam se da je tada postojao veliki strah među građanima koji nisu znali da li će se vojska ukopati u kasarni ili će se dogovoriti njihov miran odlazak iz grada. Šta je bila vaša ideja i ko su bili ljudi koje ste okupili da se dogovori izlazak JNA?
SPAHIĆ: Nije bilo hrane, oružja, JNA je bila u srcu grada, a mi smo imali veoma malo oružja. Nismo bili potpuno bez oružja, jer smo imali određeni dio naoružanja u Željezari i to ono što je najvažnije, a to su protivtenkovska i protivavionska sredstva. Onda smo od Predsjedništva BiH dobili naredbu da im se dozvoli bezbjedan izlazak iz Zenice, ali pod uslovom da našoj Teritorijalnoj odbrani vrate naoružanje. Formirane su ekipe za pregovore, a i sam sam više puta odlazio na pregovore u kasarnu. Mirsad Mešić je bio ključni čovjek, kao komandant Štaba civilne zaštite, tu je bio, kao veoma važan, Mirsad Ibraković, zatim tadašnji direktor Željezare Hamdija Kulović. Tu je kasnije bio Branko Bončina, koji je jedno vrijeme bio komandant Štaba Teritorijalne odbrane Zenice. Oni su bili ključni i neprestano su razgovarali i mogu vam reći taj posao su obavili vrhunski. Mi smo preuzeli naoružanje, a snage JNA su otišle sa teritorije Zenice bez ispaljenog metka i mi se time ponosimo.
Značaj Željezare
NR: Zenica tokom rata nije bila direktno ugrožena pješadijskim ratom, ali jeste neprijateljskom artiljerijom. Bili smo grad koji je zbrinjavao izbjeglice i koji je davao svoje vojnike. Zbog toga smo bili strateški važno mjesto za odbranu BiH.
SPAHIĆ: Nama su stalno prigovarali da se u Zenici “ne puca”. Hvala Bogu da se ne puca, odgovarao sam im. A znate li zašto se ne puca, pitao sam ih. Zato što smo mi prvi iskočili na brda, prepriječili svaki mogući dolazak tenkova iznad Zenice, a osim toga oružja i oruđa koja smo dobili, a to je desetak hiljada cijevi, otišla su po cijeloj zemlji i branila BiH. Zahvaljujući vještini naših pregovarača, dobili smo 30-ak tenkova, istina starije proizvodnje, i bili smo u psihološkoj prednosti. I onda su krenule izbjeglice prema Zenici, prvo iz Krajine, iz Jajca, a potom iz cijele BIH, iako smo i mi bili gladni. Treba ovdje naglasiti da je Željezara, odnosno njen direktor Hamdija Kulović, što se tiče snabdijevanja hrane tu odigrao ogromnu ulogu, jer su oni išli i dovozili hranu u ovaj grad. Koristim ovu priliku da se zahvalim Željezari koja je imala nemjerljivo važnu ulogu u to vrijeme. Osim toga, postojao je i Željezarski bataljon i da nije bilo Hamdije Kulovića i ljudi koje je okupio, cijevi koje je imao na raspolaganju, veliko je pitanje kako bi se stvari odvijale.
Bez zločina
NR: Bez obzira što su sve vrijeme Zenici pokušavali staviti etiketu da je “mudžahedinski grad”, da su nemuslimani terorisani i zatvarani u logore, Zenica je svojim djelovanjem i životom dokazala sasvim suprotno onome što joj se pokušalo prišiti.
SPAHIĆ: To je u biću ovog grada i ovih ljudi. Bio je poneki incident, ali je politika ovog grada apsolutno bila protiv toga. To se ne može sakriti i da je bilo bilo kakvih zločina do danas bi se oni razotkrili. Imali smo odluku o racionalnom snabdijevanju. Imali smo malo, ali su svi dobijali jednako. Pravoslavna crkva je bila oštećena u granatiranju od strane Karadžićevih vojnika sa Vlašića, mi smo je popravili. Optuživali su nas iz Hrvatske da smo objesili 30 Hrvata pred crkvom, a mi baš tada postavili kip Svete Gospe u crkvenom dvorištu. Nikome nije bilo lako, ali smo činili sve da grad bude što mirniji i da ne bude zločina.
Moćni prijatelj
NR: Bili ste i ambasador BiH u Republici Turskoj u veoma važno vrijeme za našu domovinu. Partnerstvo i prijateljstvo između BiH i Turske je intenzivnije iz godine u godinu. Koliko je ono značajno za Bošnjake i uopće za sve narode i državu BiH?
SPAHIĆ: To prijateljstvo je izuzetno važno. Turska je jedna moćna zemlja, iako trenutno imaju ekonomskih problema. Kad imate tako moćnog prijatelja i vi se osjećate bolje. Po nekim procjenama, 5-6 miliona turskih državljana je porijeklom iz Bosanskog pašaluka, dakle Bosne i Sandžaka. Svi su odreda uspješni i oni su bili pravo osvježenje za Tursku carevinu koja je bila na umoru. Ja sam ih tamo volio sretati, tražio sam ih. Oni vole svoje korijene. Ima ih koji su se rodili u Turskoj, ali govore arhaični bosanski jezik, jezik sevdalinki i milina ih je slušati. Naročito su mi bili interesantni Bošnjaci u Anadoliji. Bošnjaci u Turskoj ljubomorno čuvaju naše običaje. Zabilježio sam neke sevdalinke koje su sačuvane samo u Turskoj. Nažalost, nismo kao država učinili puno da ojačamo te konekcije i sačuvamo našu kulturnu baštinu, ali je važno da imamo i tu konekciju sa Turskom.
Dejton-ludačka košulja
NR: Rat u BiH je završen mirovnim sporazumom potpisanim u Dejtonu. Mnogi smatraju da je njegova najveća kvaliteta to što je zaustavio rat, ali da je u najvećoj mjeri odgovoran za nefunkcionalnost države BiH. Slažete li se?
SPAHIĆ: Apsolutno, jedini kvalitet Dejtonskog mirovnog sporazuma je što je zaustavio rat. Nama je nabačena “ludačka košulja” i to uopće nije bilo planirano, a neprijatelji Bosne to dobro eksploatišu. Evo vidimo šta rade Putinovi glasnogovornici u BiH Dodik i Čović, ali i Vučić i njegova kamarila, pa i Milanović. Ipak, meni se čini da će poslije ovoga što se događa u Ukrajini, krenuti da se stvari dešavaju nabolje za državu BiH.
NR: Jesu li svjetski zvaničnici shvatili da se u Ukrajini vodi bosanski scenarij?
SPAHIĆ: Proba je bila Krim, Donbas, Gruzija, pa i Kosovo, Hrvatska. Sve su to bili probni baloni koje Putin naziva pravoslavnim svijetom. Srpski svijet, ruski svijet… Postojao je paklen plan i da je Putin uspio da pregazi Ukrajinu, samo Bog zna šta bi se sa nama ovdje desilo. Na sreću, nije im išlo kako su planirali i Ukrajina im je pomrsila račune. Mi trebamo biti zahvalni Ukrajini i ukrajinskim junacima, jer bismo mi bili sljedeći i tu nema nikakve dileme. Rusija ovaj rat ne može dobiti i to je nesporno, ali će rat još potrajati jer je to velika sila. U Ukrajini će biti još ubijanja civila, jer im je jedino to ostalo, a i atomsko i biološko-hemijsko oružje, ali ne vjerujem da će ga upotrijebiti. Putin voli vlast, zapravo moć, više nego išta, a ako sprži svijet izgubit će tu moć.
Ostatak teksta pročitajte u printanom izdanju
