Članica Bosanskog narodnog pozorišta Zenica (BNP), Lajla Kaikčija, 1995. upisala je Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek za režiju, u klasi prof. Gradimira Gojera. Diplomirala je 2000. godine predstavom „Lov na žohare“ Janusza Glowackog, pod mentorstvom prof. Dine Mustafića.
Režirala je više od 30 pozorišnih predstava za koje je osvojila brojne nagrade. Trenutno radi na projektu radnog naslova „Šta glumci i glumice žele?“ čija premijera je planirana za drugu polovicu mjeseca oktobra.
Pozorište je za mene “događaj”
Na početku razgovora za „Našu riječ“ otkrila nam je kako se „zaljubila“ u teatar i odlučila da studira režiju?
– Pozorište je bilo „događaj” za mene još od malih nogu, od izgleda zgrade, plavog foajea, do mirisa sale i zavodljivost igre na osvijetljenoj sceni. Ta čarobna zavodljivost nije me popustila ni danas. Oni na sceni su bili „odabrani”, a mi u publici „privilegovani”. Ipak, prve misli o upisu na režiju vezane su za filmove i MTV spotove. Pozorišnu režiju sam doživljavala kao nešto kompleksno i nedostižno. Rezervisano za zrele i iskusne reditelje i rediteljice. Naravno, to se mišljenje promijenilo upisom na akademiju i iz „privilegovanih” sam se prebacila u „odabrane“ –kaže Kaikčija.
NR: Radili ste i na nekoliko TV projekata, koji oblik režije je vama izazovniji?
KAIKČIJA: Rediteljska profesija je prekrasna i svaki oblik režije me ispunjava, jer nosi sa sobom nove izazove i uključuje mnoštvo saradnika. Televizija je dinamična, posebno emisije uživo, morate biti organizovani, skoncentrisani, autoritativni i naravno kreativni. Mnoge stvari rješavate u hodu. Spotovi ili reklame zahtijevaju maštovitost, vladanje tehnologijom, rad s glumcima, nešto poput mini filmova. Pozorište je najzahtjevnije, od gore pobrojanog, jer traži dobru ideju, temeljitu pripremu prije ulaska u rad s glumcima, veliki broj proba, analiziranja, izbacivanja, dopisivanja, ponavljanja, sve dok se ne dođe do nekog svima prihvatljivog rezultata i uvijek vam još fali ili vremena ili novca ili tehnologije.
Tehnološki zaostajemo…
NR: Režirali ste nekoliko predstava i izvan matične kuće te možete usporediti BNP s drugim pozorištima. Šta je još potrebno uraditi u Zenici za dodatno unaprijeđenje kulturne scene?
KAIKČIJA: BNP ima sigurno najveću infrastrukturu u odnosu na teatre u kojima sam radila, a to su svi teatri u Sarajevu i oba teatra u Mostaru. Međutim, tehnološki u mnogome zaostaje, to je segment u koji će se morati početi više ulagati, jer se to sve više odražava na kvalitet naših predstava. To svaki put pokušavamo nadoknaditi sjajnim ansamblom i dobrim idejama, ali nećemo još dugo moći tako. Tehnološki, mi stojimo, a drugi su miljama ispred nas. Ansambl je nešto što nas pozitivno ističe među BiH teatrima, njegova raznovrsnost, predanost, otvorenost, pa i brojnost, iako nikada nije dosta mladih, talentovanih ljudi. Također i kontinuitet dobrih predstava kao i nagrada. Ima još mnogo stvari, i dobrih i loših, vezanih za BNP, ali to je za neku drugu priču. Generalno Zenica ne smije pokleknuti pod primitivizmom i prolaznim treš trendovima, već zdušno nastaviti podržavati i podsticati kvalitetnu kulturnu scenu koja je još jedino održava urbanom i smislenom sredinom.
NR: Danas ste jedna od najangažovanijih domaćih redateljica, zašto je trenutno znatno manje rediteljica prisutno na regionalnoj teatarskoj sceni?
KAIKČIJA: Mislim da se situacija znatno popravila posljednjih godina, naročito u zemljama oko nas i da rediteljica dobijaju sve veću vidljivost u javnom prostoru. Naravno i dalje im se pruža manje prilika, manje su plaćene i imaju manje pravo na pogreške u odnosu na svoje muške kolege. Ali ja duboko vjerujem da će se ta situacija u budućnosti mijenjati i da će rod postati irelevantan za dobijanje nekog posla već da će se početi uvažavati kvalitet, znanje i sposobnost. Pandemija nam je pokazala kako se situacija preko noći može promijeniti, koliko moramo biti snalažljivi, prilagodljivi, kreativni, da bi smo održali i zadržali svoje poslove ili pronašli nove i tu odjednom prestaje biti bitno da li si muškarac ili žena nego da li znaš il ne znaš. Ne bojim se za žene redateljice, one polako zauzimaju mjesta koja im pripadaju, kao što su u teatrima to već ranije učinile naše kolegice glumice.
NR: U kojoj mjeri je pandemija koronavirusa utjecala na teatarski život u BNP-u?
KAIKČIJA: Uticala je u velikoj mjeri. Uskraćeni smo kao I svi za normalan rad, za igranje predstava, posebno ansambl predstava, za gostovanja, za festivale, za brojnost publike itd. Mi smo pokušali na razne načine održati I nastaviti naše djelovanje, igramo predstave uz sve propisane mjere, radimo na novoj predstavi, uvažavajući novonastale okolnosti, ali jako je teško u bilo kojoj, a posebno ovoj izvedbenoj umjetnosti biti bez bliske komunikacije, prisnosti I kontakta. Mi se samo nadamo da ćemo ove sezone uspjeti što duže “ostati” na sceni I da nas zdravstvena situacija neće vratiti na online izdanja, koja nisu ni djelić onog doživljaja susreta publike I glumca/ice uživo.
