Osobe s invaliditetom ne trebaju i ne žele sažaljenje. Uprkos svim preprekama, svojim životnim i borbenim duhom pokazuju da su ravnopravni članovi naše zajednice, baš kao i svi ostali, podjednako.
„Diskriminacija i predrasude vrlo često su omiljena tema i osobama sa invaliditetom i društvu. Moje mišljenje je da je društvo prema nama onakvo kakvi smo mi prema društvu. To je jako nepopularno mišljenje, ali moje iskustvo me dovelo do takvog razmišljanja. Naime, živjela sam u ruralnoj sredini gdje je pojam invaliditeta bio nepoznat, završila sam redovnu osnovnu školu sa ostalom djecom u istoj toj ruralnoj sredini. Završila sam srednju školu u Zenici, a kroz sve te godine, ne sjećam se ni jednom da sam bila stavljena u poziciju „nejednakih mogućnosti“, da sam diskriminisana ili da je neko imao predrasude prema meni. Glavni razlog za to jeste što moja kolica nisu moj identitet. Ona su moje pomagalo koje mi pomaže da dođem od tačke A do tačke B i to je sve. Kako ja ne gledam sebe kroz kolica, tako me vjerovatno nisu gledali ni drugi. A možda i jesu, ali ja tome nisam dala na značenju. Kad su predrasude u pitanju, svi mi imamo neke predrasude. Ali, ako dozvolimo da tuđe mišljenje ili pogled ili postupak oblikuje naš život, mi smo u velikom problemu. Onog trenutka kada pronađemo svoj put, kada prođemo ulicom uzdignute glave znajući koliko vrijedimo, kada budemo svjesni da radimo velike stvari, tada predrasude drugih ostaju iza nas, više ih ni ne primjećujemo“, kaže Samira Đidić, predsjednica Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Zenica, gdje je i zaposlena već osam godina, a 10 godina je aktivna u pokretu osoba sa invaliditetom.
„Moja velika strast je košarka u kolicima kojom se bavim već osam godina. Aktivno treniram u Košarkaškom invalidskom klubu „Bosna“ Zenica gdje sam jedina djevojka ali, bez obzira na to, onog trenutka kada sam stupila na teren, znala sam da je to mjesto koje meni pripada“.
Sa tri mjeseca starosti
postala osoba s invaliditetom
Rođena je 1998. godine i njeni roditelji su, nakon njenog rođenja, dobili informaciju da Samira ima problem koji se može riješiti isključivo operativnim putem. „Taj problem se zvao meningokela, oblik spina bifide, koji su doktori okarakterisali kao tumor na kičmi kako bi najlakše objasnili koji su sljedeći koraci. Operacijom, koja je urađena u trećem mjesecu mog života, došlo je do oštećenja kičmene moždine i sa svojih tri mjeseca sam postala osoba sa invaliditetom“, priča Đidić.
Djetinjstvo je, iako je pojam invaliditeta u sredini u kojoj je živjela bio apsolutno nepoznat, provela kao i svako drugo dijete, igrajući se po ulicama, družeći se, samo iz sjedećeg položaja. „Veliku ulogu u svemu tome je odigrala i moja porodica, koja mene nije gledala kao osobu sa invaliditetom, pa se prema meni posebno ophodila, nego sam imala pravila koja sam morala poštovati kao i svako drugo dijete. Sve to u kompletu je mene izgradilo u ličnost kakva sam danas“, ističe Đidić.
Ostatak pročitajte u printanom izdanju
