Vojnici su užurbano prolazili alejom i vraćali se. Djelovali su kao uznemireni mravinjak prije kiše. Sutra je “akcija oslobađanja Zenice” kako su to neki odvažno govorili. Rano ujutro kreće se u napad. Idu i tenkovi bez granata! Onako da zastraše neprijatelja! Djelovat će se pješadijski, iz tri pravca na južnom dijelu grada. Tamo su već mjesecima koncentrisane jake neprijateljske snage naoružane brojnim oruđem ostavljenim od bivše JNA. Čuo sam to u razgovoru sa komandirom prije sat, dok se svako od nas pripremao po svom zaduženju. Te junske noći neobično je mirisala aleja divljeg kestena. U sjenci na ivičnjaku sjedili smo Nedžad i ja, i razgovarali tiho. Pričali smo o trenucima koji nam izmakli kao štiglić šarenih krila koji se uhvatio u ljepljivu zamku na suhoj grančici čička, i taman da ga uzmemo rukom i strpamo u kavez, a on odleti. Tako su otišle naše neostvarene želje. Nedžad se okrenu ka meni i mjesečina mu skliznu niz lice. Oslika crtu sretnog čovjeka.
-Hoćeš li mi biti vjenčani kum?
Pomislih kako se poznajemo tek nepuni mjesec dana i sad me zateče pitanjem. Viđao sam ga u robnoj kući UPI, gore u Sarajevskoj, ali nikada prije nismo sjedili i ovako blisko pričali. Ostao mi je upamćen kao ljubazan šef jednog odjela i uvijek posebno nasmiješen mušterijama. Momak za makar dvije djevojke, ama pune ga oči. Viđen!
Selma je bila službenica u pošti. Malo je reći lijepa. Sa bakarnom bojom na licu, crnom kosom i krupnim smeđim očima, kao da se cijeli istok ljepote zaustavio na toj djevojci. Tiha i topla poput sutona ljetne noći, u kojem se tek poneki zrikavac javi. Iz njenih očiju nečujno je kapala ljubav kao medna rosa što je s jutrom ostavljala sladak trag na lišću. Dva niza bisera iza nabreklih usana zaslijepi svaki muški pogled i ustalasa damare i probudi derte, da očima ne daju sna. Nedžad je čekao odgovor!
-Ako sam baš ja taj, hoću rado, odgovorih mu oprezno kao da zalazimo u minsko polje. Onda mi tijelom prođe drhtaj, što od svježine zore, što od uzbuđenja da ću svjedočiti ljubavi ovo dvoje dragih ljudi. Još sam prebirao po glavi šta ću obući za tu priliku. U podstanarskoj sobi ostalo samo zimsko odijelo. I da hoću kupiti novo, sada više nemam ni gdje, ni za što. Rat je, a svatovi su za heftu! Ali imao sam jedne svijetle ljetne hlače, bijele cipele i košulju, pa ću eto, tako derviški bijelo zakoračiti u njihove živote. Makar ću odijevanjem unijeti bjelinu pomislim, i već sam vidio auru iznad njihovih glava.
-Pokreeet! Neko je viknuo na dnu aleje divljih kestena i krenuli smo u koloni, tiho. Pored nas, čas s jedne čas s druge strane, postariji čovjek se utrkivao da uhvati korak. Bio je to Nedžadov otac. Teško smo ga ubijedili da se vrati. I konačno gore, kod prelaza preko pruge, odustao je i vratio se.
Pored Bosne u šljiviku zaposjeli smo položaj. Dok smo se u travi namještali da zalegnemo bolje krenula je pucnjava iz nebrojeno pravaca. Snajperski meci zviždali su iznad glave, a mi smo prstima razgrtali travu i noktima grebali površinu zemlje da glavu spustimo što niže. Poneko bi uzvratio rafal u neviđenog neprijatelja preko Bosne ili gore po brdima i izazvao odgovor u paljbi koja se činila da neće nikad prestati. Dan je proticao i sunce se bližilo zenitu a mi smo nepomični ležali. I dalje pod jakom vatrom, kojoj je djelovanje snajpera bilo k’o biber po pilavu. Nedžad je bio rame uz rame do mene, i disanje smo podesili u ritmu. Činilo se, kako nam se zajedno podižu ramena pri udahu i spuštaju pri izdisaju. Jedan snajperski pucanj i njegovo rame se odvoji od mog. Kroz plećku, pa kroz pluća i pored srca prošao je metak. Iako sam mu odmah pritisnuo prvi zavoj na plećima, Nedžad je hroptio jer su mu pluća bila probijena. Ali nije jauknuo! Vezista, dugokosi Saša, preko radio-stanice RUP 12, pozivao je pomoć. Došao je tenk. Nabacili smo ga na kupolu a pored njega sjeli su Samir i Pezer da ga pričuvaju. Na putu do magistrale obojica su ranjeni, ali ga nisu ispuštali iz ruku. Konačno je pucnjava prestala.
Neprijatelj se povukao ostavljajući gomile oruđa ali i vojnika koji su se predavali. Noć se privlačila nečujno k’o prikaza noseći neki neobičan strah. Naslonjen na ogradu kuće gdje smo se zaustavili da provedemo noć, gledao sam tamo preko Bosne, besciljno i prazno, kada su javili da je Nedžad podlegao ranama. Zaplakao sam! Komandir je prišao vrlo blizu, unoseći se u moje lice, i poput Šintora u filmu „Doli Bel“ izgovorio bezobraznu rečenicu koje se i danas grozim.
-Meni čovjek nikada neće biti broj, odgovorio sam glasnije nego to činim inače. Zajecao sam još više, ne gledajući u to bezdušno lice što je zauzimalo ulogu komandira. Čovjek čovjeku budi, ponavljao sam u sebi da se otrgnem nakupljenom bijesu koji me gušio, da je u meni rađao zvijer kakvu ne poznajem. Bojao sam se te zvijeri! Treći dan kada sam došao kući donio sam Nedžadovu krv na mom prsluku, neuko skrojenom od šatorskog krila pred akciju. Nikad ga više nisam obukao.
Poslije dva dana Mirso je vozio autobus od Čaršijske džamije do Prašnica. Skender je potrpao neke vojnike u ZIM-ov kamion, a neke je Bašić u svoj kamion „Zastava“ što je dovezao da služi Teritorijalnoj odbrani Republike Bosne i Hercegovine. Kolona se kretala sporo kao nijemi svatovi kojima je neko nepravedno ukrao pjesmu. Stajao sam nad Nedžadovim kaburom, zadužen da pročitam oproštajni govor. Neko je drugi napisao tekst kojeg sam čitao upravo tako, tuđe. U njemu nije bilo mene! I riječi od kojih se više ne sjećam niti jedne, nisu me doticale. Bile su prazne, bezdušne, tuđe. Izlazile su iz mene kao usplahireno dozivanje čovjeka sa dna dubokog bunara iz kojeg ne vidi spas. Onda se kao kamenje urušavale dolje u bunar na glavu nemoćnog dozivača.
U Travničkoj ulici zajedno sa drugovima posjetio sam Selmu. Ako sam koji dan prije na njoj vidio svu ljepotu istoka, sada sam gledao pustoš svih ratova, od istoka do zapada. Usne drhtave koje se ne otvaraju, a oči utonule u mrak poput noža zarezale su moje srce, da tamo ostave duboku ranu. Vidio sam je kasnije još možda dva puta. Slika je ostala nepromijenjena. Onda je nestala iz očiju i nikada je više nisam sreo. Ili je nisam znao prepoznati, onako lijepu poput istoka kakva je bila.
Nedžadov otac je do smrti drugovao sa tugom, uvijek zagrljen tišinom kao okovima. Kada bih ga sreo, osjećao sam krivicu da sam ja Nedžada odveo tamo odakle se ne stiže u svatove. One svatove u kojima sam trebao svjedočiti ljubav. A majka? Kada joj srce zadrhti uzme abdest pa dovi, ali kao da s Nedžadom priča. Zna tako sabah dočekati, ispriča mi prijatelj. Samir je negdje u Njemačkoj na liječenju i rijetko mi se javi. Pezer već neku godinu nije sa nama. Srce mu nije izdržalo. Sretnem mu suprugu i kćerku, pa mi nešto bude plaho teško. U ljetnim noćima dok prelazim drveni most, čujem pjesmu svatova tamo na adi i na ušću. Sav se stresem pa pružim korak. Ta muzika je samo teško podsjećanje na ono što je trebalo, ali nikada neće biti. Nisu to Nedžadovi svatovi. Ne!
Nisu dozvolili ni ovaj most da se po njemu zove. Šintori!
Autor: Said Šteta, književnik i novinar
