Ašikli kod: Poezija koja se nosi

Iz Muzeja grada Zenica najavljuju novi Projekat „Ašikli kod: Poezija koja se nosi“ kao pokušaj da se jedna lijepa, nježna, i pomalo zaboravljena, nit bosanske kulture vrati mladima na način koji njima nije dosadan. U središtu je ašikli jagluk – maramica koja nije bila samo ukras, nego poruka, znak pažnje, emocije i komunikacije.

Radionice
Muzejska pedagoginja Lejla Agić kaže da joj je bilo važno da naslijeđe ne predstave kao nešto što stoji pod staklom i što se samo gleda s distance. Kako kaže, naslijeđe ima smisla tek kad ga neko ponovo razumije, dotakne, protumači i prevede u svoje vrijeme. Zato ovaj projekat spaja poeziju, muzejsku priču i kreativni rad: riječ, ornament i lični izraz.
– Mladi neće doći samo da sjede i slušaju, jer to nije moj način rada. Program ima poetski dio, u kojem će pjesnikinja Emina Selimović predstaviti odabrane stihove i otvoriti prostor za razgovor o emociji, pamćenju, ženskom glasu i savremenoj poeziji. Nakon toga slijedi muzejsko-pedagoški dio, gdje govorimo o ašikli jagluku kao predmetu iz bosanskog naslijeđa, ali ne suhoparno, nego kroz njegovu simboliku: šta se poručivalo, zašto se vezlo, kako je predmet mogao nositi emociju. U radionici učesnici oslikavaju i personaliziraju vlastite jagluke ili tekstilne forme, povezujući ornament, riječ i vlastitu poruku. Dakle, ne prave samo „rad iz radionice“, nego mali lični trag -kaže Agić te dodaje da muzej ne smije biti samo skladište predmeta.

– Djeca i mladi će moći bojiti motive inspirisane jaglukom i zlatovezom na velikom ekranu, što je naš način da taj stari kod prevedemo u savremenu formu. Dakle, u kutku ne postavljamo samo „nešto staro“, nego pravimo spoj: predmet koji nosi naslijeđe, pjesmu koja ga pamti i digitalni alat koji ga približava današnjoj djeci i omladini u mediju koji im je blizak i svakodnevno pod rukom -kaže Agić.

– Muzej mora biti mjesto susreta – s prošlošću, ali i sa sobom. Ako mladoj osobi samo kažemo „ovo je tradicionalni predmet“, vrlo brzo smo je izgubili. Ali ako joj pokažemo da taj predmet govori o ljubavi, stidu, čežnji, poruci, rukama koje su vezle i očima koje su čekale odgovor – onda naslijeđe odjednom prestaje biti mrtva riječ. Meni je cilj da mladi shvate da bosanska kultura nije nešto staro, prašnjavo i udaljeno. Ona je puna kodova, znakova, ljepote i emocije. Ašikli jagluk je upravo takav kod – mali predmet, a u njemu čitav svijet poruka. Zato se projekat i zove „Poezija koja se nosi“, jer ovdje poezija nije samo na papiru, nego može biti u vezu, boji, pokretu ruke i ličnoj poruci.
Projekat ima i edukativno-kreativni kutak -kaže Agić.

Edukativno-kreativni kutak
Projekat „Ašikli kod: Poezija koja se nosi“ podržan je od strane Vlade Zeničko-dobojskog kantona, a jedan od njegovih rezultata bit će i mala postavka u edukativno-kreativnom kutku Muzeja grada Zenice za školsku 2026/2027. godinu.
– Taj kutak zamišljen je kao prostor u kojem se susreću materijalno i nematerijalno naslijeđe, ali i savremeni digitalni izraz. S jedne strane imamo ašikli jagluk kao predmet – nešto što pripada materijalnoj kulturi, nosi ornament, dodir ruke i poruku. S druge strane želimo skrenuti pažnju i na sevdalinku kao dio UNESCO nematerijalnog kulturnog naslijeđa, jer ona pripada istom emotivnom prostoru: prostoru čežnje, poruke, ašikovanja, suptilnog govora i pamćenja -kaže Agić te dodaje da je za potrebe projekta razvijena i digitalna varijanta bojanke na smart tabli.