„Slijepi borci Zeničko-dobojskog kantona, istinski heroji i uzori“ naziv je projekta kojeg je pokrenuo Savez slijepih boraca Zeničko-dobojskog kantona, a finansijski podržalo Ministarstvo za boračka pitanja ZDK na čijem čelu je ministar Fahrudin Čolaković. Riječ je o serijalu tekstova koje ćemo objaviti u Našoj riječi, predstavljajući naše aktivnosti, planove i ciljeve koje želimo postići, ali u prvom redu želimo široj javnosti predstaviti naše članove i pojedince koji podržavaju i pomažu rad Saveza, njihove priče koje će, nadamo se, biti inspirirajuće i poticajne, ne samo za osobe sa invaliditetima nego i ostalima koji prolaze kroz teška životna razdoblja, nastoje dobiti svoje životne bitke ili im je jednostavno potrebna pomoć.
U okviru projekta pisanja o radu članova Savezu slijepih boraca ZDK, kojeg u ovoj godini provodi “Naša riječ”, ne mogu a da ne spomenem gaziju, stopostotnog ratnog vojnog invalida, nosioca odlikovanja Zlatni ljiljan, doktora historijskih nauka, Amira Ismića.
Slijepim borcima Savez je druga kuća
Poznajemo se dugo pa bez one uobičajene novinarske uljudnosti, pitam ga drsko kako to da odlazi u Seonicu blizu mog rodnog sela u Hercegovini, da kao historičar istražuje o džamiji u Gornjoj mahali, zadužbini Bege (Begajete) Begeta, kćeri Omer-begove a da ja nisam tu. Malo ušuti, jer kao i ja ne voli kritiku, a onda me pogleda sa svojih trideset posto vida u lijevom oku, onako sav u čudu otkud znam da je išao. Ispriča mi da je već drugi dan bio sa Zijom u selu kod Foče gdje su masovno pobijeni Bošnjaci, a Zijo još uvijek traga za svojim najmilijim. Svijet je mali u kojem ljudi susreću ljude, rekoh mu, a kada se taj red poremeti pa susrećemo neljude onda i život na ovom dunjaluku postane puno teži.
Želimo da slijepi borci svoje priče podijele sa drugima, da se predstave javnosti i pokažu koliko snage je trebalo da se prođe put kojim je svako od njih prošao, od uključivanja u redove Armije Bosne i Hercegovine, ratnog perioda, ranjavanja, oporavka i uključivanja/inkluzije u “normalan” život nakon svih problema sa kojima su se susretali. Želimo, također, da govorimo i o poteškoćama i problemima sa kojima se susreću danas, kako žive i čime se bave, te koliko im znači podrška društvene zajednice…
Ispričam mu neke lijepe pojedinosti o čestitom domaćinu, Azemu efendiji Čomoru, koji ga je dočekao tamo u Seonici, gdje sa malobrojnim članovima džemata čuva i održava mezare šejh Osmana Nurija i šejh Ahmed-bega Buturovića. Čuvaju i stećke u haremu pored džamije što je zasigurno rijetkost u cijeloj BiH. Požuruje me da mu dam pitanja jer ga čeka put do Maglaja i Tešnja. Vratit će se nekad kasno a sutra na drugu adresu. Malo me zabrinulo njegovo požurivanje jer se i sam uhvatim kako gledam u sat života i ne vidim puno zrnaca što je ostalo da prođe kroz lijevak. Onda se vratim svojim mislima i uvjerenju da se jutro ne požuruje. Ono se čeka pa makar budan bio ili sanjao.
NR: Ti si jedan od osnivača Saveza slijepih boraca ZDK. Možeš li nas podsjetiti na to vrijeme osnivanja i šta Savez znači danas slijepim borcima?
ISMIĆ: Pri samom osnivanju tražili su od mene da budem predsjednik Skupštine Saveza slijepih boraca ZDK i ja sam bio prvi predsjednik Skupštine. Bilo je to vrijeme velikog odricanja, dobrih projekata ali i lijepog druženja i putovanja. Već u prvim koracima Savez je nabavio računare i softvere za slijepa lica, čime je utemeljen kvalitetan rad. Danas je Savez mjesto okupljanja, rada, putovanja i razonode ili jednostavnije druga kuća slijepim borcima ZDK.
Divim se Bosni…
NR: Još od magistarskog rada počinje tvoje ozbiljno bavljenje historijom koju drugi nisu do sada smatrali bitnom. Ti istražuješ život i sudbinu nekih alima, njihovo robijanje za istinu. Istražuješ mnoga groblja, stećke, nadgrobne spomenike i nišane koje srećemo diljem Bosne. Istražuješ nastanak malih džamija koje sa sobom nose posebnu priču.
ISMIĆ: Kao historičar, ali prije svega kao čovjek Bosanac i Bošnjak, divim se Bosni, bosanskom čovjeku ma kako se on zvao. Posmatrajući stećke, grobove i nadgrobne spomenike, nišane, gradine i rimske stele, ja pokušavam otkriti šta nam taj bosanski čovjek poručuje iz davne prošlosti. A on nam poručuje da čuvamo tu svoju prošlost i tako sačuvamo Bosnu. Stoga moje divljenje kroz istraživanje samo jača, jer otkrivam da je bosanski čovjek kroz brojna stoljeća patnje ostao ipak čovjek.
NR: Uveliko radiš i na dokumentarnom filmu. “Arduba” je novo otkriće Udruženja “Baton” u kojem su već dani i dani snimljenog materijala o ljudima i događajima iz bliske prošlosti. Možeš li nam reći nešto više o tome?
ISMIĆ: Mi radimo jako puno dokumentarnih filmova o ljudima koji su istinski voljeli Bosnu, ugradili svoje živote ili je toliko zavoljeli da su ovdje među ovim brdima našli svoj mir, svoje ognjište.
NR: Na kraju, ne mogu a da te ne upitam o Bosni. Prolazi tešku političku, ekonomsku, sigurnosnu, pa i moralnu krizu. Kao gazija i istoričar, kakav je tvoj stav o stanju u Bosni?
ISMIĆ: Ljepota Bosne je neponovljiva. Naravno i druge zemlje su lijepe, ali ljepotu Bosne čini njen čovjek, njegova srdačnost. Bez obzira na sve nedaće, nepravdu i ono što Bosni kao državi veže kamen oko vrata a mlade ljude raseljava diljem svijeta sa uvjerenjem da ovdje nema života, moja deviza je i dalje u stihovima pjesnika Alekse Šantića, “Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijati…”. Za Bosnu se vrijedi boriti do zadnjeg daha.
Završavamo razgovor i razilazimo se tiho. Svjesni da naša priča uvijek ostane u sehari neispričanosti kao ruho mlade što čeka svog prosca. Dok se Amir penje na bicikl hvatajući se lijevom rukom a onom drugom plastičnom popravlja torbu o ramenu, zagledam se u ono preostalo oko sa trideset posto vida. Tamo nalazim da se i Bosna, baš kao žena i dijete u bešici, najbolje dušom gleda. Baš to mi poručuje. Ostavljam ovaj zapis djeci koja će tek doći. Da nauče gledati Bosnu!
