PROJEKAT: ČUVAMO NASLIJEĐE ZA BUDUĆE GENERACIJE
Bosna i Hercegovina je država s dugogodišnjom tradicijom. Mnogobrojne kulture koje su kroz historiju obitavale na ovom tlu ostavile su za sobom tragove vidljive i danas.
Ilyrii propei dicty
Područje današnje Bosne i Hercegovine je naseljeno od doba neolita. U brončano doba, neolitsko stanovništvo su zamijenili Iliri, narod koji je govorio zajednički indoeuropski jezik. Oni su Bosni i Hercegovini dali trajno kulturno, etničko i političko obilježje. Oni se javljaju kao nosioci tehnike obrade metala u okviru halštatske kulture. Njihovu kompaktnost razbio je dolazak Slavena na ove prostore u 7. vijeku prije naše ere.
Na početku ovoga informativnog priloga poznavanju daljnje prošlosti Bosne i Hercegovine, treba istaći da se materijalnom i duhovnom kulturom ilirskih zajednica, nauka Bosne i Hercegovine (arheologija, historija) bavi preko stotinu godina te da su znanja koja danas imamo o tim dalekim stanovnicima ovih naših prostora dominantno stvarana u domaćim muzejskim ustanovama – posebno je značajna uloga djelatnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Neka od zaslužnih imena bez kojih o ilirskim zajednicama ne bi mnogo znali, zasigurno su i Ćiro Truhelka, Vaclav Radimski, Franjo Fiala, Dimitrije Sergejevski, Ivo Bojanovski, Esad Pašalić, Borivoj Čović, Milica Kosorić, Zdravko Marić, Branka Raunig, Boško Marijan.
Neki podaci pokazuju da je i među ilirskim plemenima na ovom prostoru postojala institucija narodne skupštine, koja je odlučivala o najvažnijim pitanjima od interesa za cijelu zajednicu. Karakterističan je primjer plemena Dezitijati do kojeg se došlo analizom jednog podatka rimskog historičara Diona o suđenju Batonu Breučkom u vrijeme Batonovog ustanka u prvoj deceniji naše ere. Dionov podatak o tome da je Baton Dezitijatski predao Batona Breučkog okupljenoj vojsci na suđenje i donošenje presude jedan je od značajnih pokazatelja koji na posredan način omogućavaju sagledavanje temelja unutrašnjeg uređenja dezitijatske društveno-političke formacije. Okupljena vojska predstavljala je svojevrsnu instituciju narodne skupštine, koja se u ovom konkretnom slučaju pojavljuje kao vrhovno suvereno i sudsko tijelo pred kojim odgovaraju i najviši politički zvaničnici.
Također je bitno znati da većinu informacija o ilirskim plemenima dobivamo posrednim putem – ne od „Ilira“ samih, već preko podataka koje su nam ostavili, u manjoj mjeri grčki, a u mnogo većoj mjeri rimski autori (historičari, geografi, književnici, ratnici…) kao i na temelju kratkih tekstova na latinskome jeziku, a koji su upisani u kamene spomenike (epigrafski tekstovi). Samo ime Ilir/Iliri jest naziv za stanovnike uz obalu Jonskog i Jadranskoga mora s kojima su Grci negdje oko V i IV vijeka pr.n.e. stupili u kontakt (Rimljani te prve stanovnike nazivaju „IIlyrii propei dicty“ ili „Iliri u užem smislu“, a iz koje se kasnije razvio zajednički imenitelj za ukupnost srodnih plemenskih zajednica ist. obale Jadrana i unutrašnjosti na koje su Rimljani tokom osvajanja nailazili.
Ilirska plemena
Prema informacijama koje su do nas došle srednjovjekovnim prijepisima antičkih tekstova, znamo da su na područje današnje Bosne i Hercegovine živjela brojna, veća ili manja ilirska plemena/zajednice poput Daorsa (prostor današnjega Stoca, Ljubinja, Ravnog, Popova polja), Ardijeja (prostor zapadne Hercegovine i dolina Neretve oko Čapljine), Naresa (širi prostor današnjega Konjica, Kalinovika, Uloga), Autaraijata (istočna Bosna – Rogatica, Sokolac, Han-Pijesak, Goražde, Višegrad), Dezitijati (srednja Bosna), Serdata i Deura (prostor današnjega Šipova, Mrkonjić-Grada, Jajca) Delmata (Livanjsko, Duvanjsko, Glamočko polje), Mezeja (širi prostor Banje Luke, Sanskoga Mosta, Prijedora), Japoda (dolina Une) i dr. Veličinu nekoga ilirskoga plemena/zajednice Rimljani su određivali brojem dekurija ili, uvjetno rečeno, manjih prostornih „općina“ (u kojima je živjelo oko 200 do 250 ljudi) pa su u veća ilirska plemena ubrojeni Delmati s oko 340 dekurija, Mezeji s oko 270 dekurija, Dezitijati s ukupno 103 dekurije, Serdati s 52 dekurije i tako dalje.
O životu ilirskih zajednica ponovno znanja crpimo temeljem arheoloških ostataka materijalne kulture te putem zapisa rimskih autora. Ono što se zasigurno zna jeste da su imali i poštovali socijalnu hijerarhiju (o tome svjedoče tzv. veliki „kneževski grobovi“ otkriveni i istraženi na području Glasinca u istočnoj Bosni koji potvrđuju postojanje viših i nižih socijalnih slojeva), da su imali razvijenu privrednu djelatnost jer su pojedine zajednice kovale svoj novac, da su uzgajali stoku (posebno ovce – cijelo pleme Delmati nosi ime po nazivu za ovcu-delma), koristili meso i mlijeko za ishranu (kod pića, korištena je tzv. medovina – napitak s medom ali i sabaja – piće od ječma – neka varianta piva), vunu, kože. Muškarci su imali kulturu puštanja brade, a izgleda da je postojao i običaj tetoviranja tijela. Postojala je relativno kvalitetna trgovačka razmjena s grčkim kolonijama na jadranskoj obali i ostrvima ali i s prostorom sjeverne Italije i Podunavlja na sjeveru.
Ilirske su zajednice vodile oružane sukobe s rimskim osvajačima koji su nadirali sa zapadne jadranske obale, počev od III vijeka pr.n.e. U tom periodu, ilirske „državne“ organizacije bile su na vrhuncu svoje moći, primjer je „Ilirska kraljevina“ na čelu s kraljem Argonom, a kasnije i kraljicom Teuta te kraljem Gencije. Ta moćna Ilirska kraljevina prostorno je zauzima oblasti današnjih dijelova crnogorske i albanske obale i unutrašnjosti. Ratovi s Rimljanima intenzivno su trajali tokom II i I vijeka pr.n.e. (Rat protiv Delmata oko 156. pr.n.e., Oktavijanovi ratovi protiv ilirskih plemena, itd.).
Ilirska umjetnost
Likovna se umjetnost ilirskih zajednica ne smije niti može unificirati na način da je za sve ilirske zajednice (na širokom prostoru od današnje Istre i Kvarnera do Crne Gore, Kosova i Makedonije) postojala neka jedinstvena kulturna shema – u izradi nakita, zajedničkim ornamentima, oblikovanje kamena, grnčarije i dr. Ipak, postoje predmeti (poput fibula ili ukrasnih kopči, oglavlja, ukrasnih metalnih igli za kosu ili odjeću i narukvica) koji su korišteni od strane svih ilirskih zajednica, a na kojima se vide „lokalne škole“ ukrašavanja (najčešće su to određeni geometrijski, apstraktni motivi – spirale, rombovi, šrafiranje, trokutasti ornamenti ali i motivi ljudskih figura, ptica i sl.). Kasnije, ilirska su plemena razvila i specifičan likovni izraz na kamenu (pod jakim utjecajem rimske likovnosti ali znatno nižega nivoa završne izrade i tehničkih finesa) a to se ponajbolje manifestuje u mnogim otkrivenim nadgrobnim spomenicima – pločama koje se datiraju između I i IV vijeka n.e. s antropomorfnim prikazima (muškarci, žene, djeca, božanstva) a jedan od najreprezentativnih je primjeraka Stela sa Bilmišća kod Zenice sa prikazom porodice iz IV vijeka n.e.
Keltska su plemena prodrla tokom IV vijeka pr.n.e. na Balkan iz pravca sjeverne Italije, preko današnjega Kvarnera i Slovenije ali utjecaj keltske materijalne kulture nije se mnogo osjetio na ovom prostoru (sem u dolini Une i djelomično Sane). Kelti su u svome kretanju išli ka jugoistoku tj. ka prostoru današnje Grčke i Turske radi pljačke grčkih hramova. Nakon završetka Batonova ustanka 9. god. n.e. Rimsko carstvo započelo je postupnu i višestoljetnu romanizaciju ovoga prostora i ilirskih zajednica koje su tu živjele.
PROJEKAT PODRŽAVA MINISTARSTVO ZA OBRAZOVANJE, NAUKU, KULTURU I SPORT ZDK
