Prvi pisani jezik svih Slavena

PROJEKAT: ČUVAMO NASLIJEĐE ZA BUDUĆE GENERACIJE


Bosna i Hercegovina je država s dugogodišnjom tradicijom. Mnogobrojne kulture koje su kroz historiju obitavale na ovom tlu ostavile su za sobom tragove vidljive i danas.

Velika seoba naroda
Slaveni su prvobitno naseljavali teritoriju sjeverno od planinskog masiva Karpata i obala Crnog Mora do Baltika, između porječja Odre i srednjeg toka Dnjepra. Radi se o području srednje i gornje Visle, te gornjeg toka rijeka Prut, Dnjestra i Južnog Buga.
Da bi lakše razumjeli kako je došlo do naseljavanja Slavena na područje današnjeg Balkana i istočne Europe, moramo uzeti u obzir Veliku seobu naroda, koja je etnički i kulturološki izmijenila prostor Europe. U Periodu od III do VII stoljeća nove ere, dolazi do seobe naroda, a inicirali su ga Huni. „Domino efekat“ potiskivanja doveo je do pada Zapadnog Rimskog carstva 476. godine. Na temeljima razrušenog Zapadnog Rimskog carstva dolazi do formiranja teritorija indoeuropskih naroda iz kojeg će se roditi moderne države. U toj „Seobi naroda“ sredinom VI stoljeća Slaveni naseljavaju zapadni dio Balkanskog poluostrva, u historiografiji poznati kao Južni Slaveni.
Najpoznatija plemena tog vremena bili su svakako Huni, koji su se poslije naselili u današnju Mađarsku, zatim Germani koji su naselili područje današnje Njemačke, Langobardi koji su naselili sjevernu Italiju, Vandali koji su naselili južni dio Pirinejskog poluostrva, Franci koji su naselili današnju Francusku, Ostrogoti i Vizigoti koji su naselili centralni i zapadni dio Pirinejskog poluostrva i Slaveni koji su naselili Balkansko poluostvro.

Privreda i zanati
Glavna privredna grana Slavena bila je zemljoradnja i stočarstvo. Zemlju su obrađivali na paljevinski način, a u manjem dijelu znali su i za krčenje zemljišta. Zemljište im je uvijek bilo u kolektivnoj svojini čitave općine. Zajednički su iskorištavali neobrađenu zemlji, pašnjake i šume. Poznavali su i obradu metala, te su sami izrađivali oruđe, oružje i ukrasne predmete za vlastite potrebe. Domaćoj izradi kod Slavena pripada i pravljenje tkanina i lončarija, ali u okviru kućne radinosti pojedinih porodica. Formu zanata za širu zajednicu ima rad u metalu i drvetu što se ogledalo u pravljenju oružja, čamaca i opsadnih sprava. Slaveni su stanovali u zemunicama. Veći broj zemunica bio je međusobno povezan i prekriven hodnicima. Društvena organizacija kod Slavena u VI stoljeću u formama je rodovsko-plemenskih obilježja. Rodovsko-plemensku organizaciju kod Slavena pratimo kod Prokopija i Pseudo Mauricija. Prokopije ističe da kod njih ne vlada jedan čovjek, nego da žive u „demokraciji“ i da sve poslove obavljaju zajednički.
Djelovanjem Kostantina (Ćirila) i Metodija Slaveni su dobili pismenost i književnost te organizovanu crkvu sa slavenskim bogosluženjem. Na poziv moravskog kneza Ratislava, oni su 863. godine sastavili slavensko pismo i preveli svete knjige na slavenski jezik. To prvo pismo bilo je glagoljica. Kasnije će Ćirilovi učenici u njegovu čast nazvati drugo slavensko pismo-Ćirilica. Iz staroslavenskog jezika kasnije će se razviti slavenski jezici.
Malo je očuvano materijalne kulture na području današnjeg zapadnog Balkana iz perioda VI, VII I VIII stoljeća. Razlog slabe očuvanosti je što se u slavenskoj arhitekturi najviše koristilo drvo te je većina objekata bila je izgrađena od drveta. Postojale su manje crkvene građevine zidane od lomljenog kamena s pratećim nepravilnostima u tlocrtu i konstrukciji, bez likovnih ornamenata i freski jer je za Slavene likovna umjetnost bila skoro pa nepoznanica, izuzev ornamentnog ukrašavanja svetih knjiga.

Ratovi i seobe
Slaveni su skupa sa narodima Avara sredinom VI stoljeća sklopili ugovor s Bizantijom (uz ogromne količine zlata) da neće provaljivati na bizantsku teritoriju, a za uzvrat da će osnovati državu koja će Bizantiju štititi od Franaka. Država poznata pod nazivom Avarski kaganat u svoj sastav uključivala je i Slavenske narode, a prostirala se na području današnje Slavonije, Vojvodine i južne i centralne Mađarske. Međutim, Slaveni se nisu pridržavali ugovora o nenapadanju s Bizantijom te su često provaljivali na bizantski teritorij. Bizantijski historičar Menandar opisao je da je 578. godine stotinu hiljada Slavena zauzelo vizantijsku teritoriju na zapadu. Nekoliko godina kasnije, tačnije 586. godine Slaveni su opsjedali Solun (današnji Tesaloniki u Grčkoj), te ponovo bizantijski historičari navode sličan broj slavenskih vojnika. To govori u prilog konstataciji da su Slaveni prodirali na područje bizantijske teritorije tokom VI stoljeća gdje su se i naselili.
Avari su 582. godine osvojili Sirmijum (današnja Sremska Mitrovica u Srbiji), najvažniji branik za prelaz Save. Tim padom stvorena je prva rupa na bedemu Bizantije. Bizantski car Mavrikije (rođen 539. godine, a upravljao carstvom od 582. do 602. godine) uspješno je odolijevao upadima Slavena na Balkan, ali poslije njegove smrti 602. godine dolazi do masovnog naseljavanja Slavena na Balkan, jer njegovi nasljednici napuštaju ofanzivnu politiku prema Avarima i Slavenima. On je bio posljednji car Istočne Imperije, koji je na dunavskoj liniji odbijao navale sjevernih i istočnih plemena.
Sve do 626. godine Avarski kaganat se širio po cijelom Balkanskom poluostrvu. Te godine Avari su neuspješno opsjedali Carigrad skupa sa Slavenima. Kako ova opsada nije urodila plodom, Avari se povlače prema Panoniji, ali Slaveni ostaju na područjima Balkana. Bizantijsko carstvo samo je kontrolisalo primorske dijelove poluostrva, tako da je Slavenima ostavljen prostor za nesmetano djelovanje i razvoj.
Sami Slaveni vremenom su se podijelili u tri velike skupine. One koji su ostali na području sjeverno od Crnog mora danas nazivamo Istočnim Slavenima (Rusi, Bjelorusi i Ukrajinci). Zapadni Slaveni koji su živjeli u okvirima granica Avarskog kaganata (Česi, Slovaci i Poljaci), te Južni Slaveni, koji su sredinom VII stoljeća naselili dijelove koje nije Bizantija više kontrolirala (današnji Zapadni Balkan). Južni Slaveni (Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Slovenci i Makedonci) ubrzo su počeli da osnivaju svoje vlastite države.

Nastanci država na Balkanu
Sve slavenske teritorije imale su pritisak okolnih jačih država koje su imale neku vrstu protektorata na slavenskom teritoriju. Na zapadu je to bila Franačka država, a na istoku Bizantija. Tokom VII, VIII i IX stoljeća na području Balkana dolazi do formiranja teritorija određenih Slavenskih skupina (plemena) koje će prerasti u države. Na području današnje Slovenije prvi se formira Samov plemenski savez nakon raspada Avarskog kaganata. Fredegar Sam bio je franački trgovac i punih 35 godina vladao je Savezom Slavenskih plemena (623-658). Poslije njegove smrti 658. godine savez se raspao, ali to je bio prvi pokušaj državne organizacije Slavena. Tek će u XI stoljeću doći do ponovnog ujedinjenja teritorija.
Slična situacija bila je i u današnjoj Makedoniji, gdje su bizantska i bugarska vojska podijelile zone uticaja na ovom teritoriju. I ostala područja imala su ogromne probleme za afirmisanje državnih institucija. Tako na primjer Duklja (Zeta), današnja Crna Gora kroz svoje afirmisanje uvijek je vodila sukob sa Bizantijom, a historijski razvoj Duklje tek se može pratiti od vremena kneza Vladimira (993-1016). Slična situacija bila je i u današnjoj Srbiji, Hrvatskoj i Bosni. Jače i stabilnije države kao što su: Ugarska, Bugarska i Bizantija postavljale su knezove i banove kao svoje vazale u ove države. Tek će od početka XII stoljeća doći do jačanja ovih država sa dinastijskim kraljevskim lozama.


PROJEKAT PODRŽAVA MINISTARSTVO ZA OBRAZOVANJE, NAUKU, KULTURU I SPORT ZDK