Na vijest o smrti Josipa Broza Tita, 04. maja 1980. godine, u svakom dijelu bivše zajedničke zemlje Jugoslavije, ljudi su tugovali, gordo i dostojanstveno.
Iz cijelog svijeta došle su delegacije da odaju posljednju počast državniku kojega su svi rado primali, posjećivali i cijenili njega i njegovo mišljenje. Rekao je „ne“ Staljinu, Zapad je držao na odstojanju, osnovao je Pokret nesvrstanih kao opomenu blokovskoj podijeljenosti i prijetnji miru u svijetu.
Povodom Titove smrti, jedan od svjetskih državnika za Tita je rekao: “Bio je čovjek koji se rađa jednom u sto godina, ali ne u svakoj zemlji”…
Zastave na Buckinghamskoj palači, Capitol Hillu, Kremlju, Elizejskoj palači, Hofburgu i širom svijeta spuštene su na pola koplja. U Vatikanu su zvonila zvona, a prvi i posljednji put u povijesti održana je sjednica Generalne skupštine Ujedinjenih naroda sa samo jednom tačkom dnevnog reda: Sjećanje na Tita. Proglašeni su višednevni dani žalosti u osamdesetak zemalja svijeta, a na posljednjem ispraćaju 8. maja 1980. godine u Beogradu je bilo 209 delegacija iz 128 zemalja svijeta. Ni jedna smrt u 20. vijeku nije tako bolno odjeknula u svijetu. Tito je odlazeći, na jednom mjestu ujedinio svijet… Jednako su ga cijenili i poštovali i prijatelji i neprijatelji. Njegovo mišljenje svi su željeli čuti i poštovali su ga. Bio je građanin i državnik svijeta.
Dwight Eisenhower, američki general i predsjednik Sjedinjenih Američkih Država je rekao: „Maršal Tito je najveći heroj Drugog svjetskog rata“.
Dan kad je otišao Broz označio je početak jedne nove epohe, krvavih ratova, podjela i nastanak novih država.
