Gluhe i nagluhe osobe u Bosni i Hercegovini svakodnevno se suočavaju s diskriminacijom, a u skupini osoba sa invaliditetom imaju najmanja prava i često su izloženi nerazumijevanju jer se njihov invaliditet ne vidi. Prema riječima tumača znakovnog jezika u ZDK Branke Jurić, u našoj državi se pod pojmom gluhe i nagluhe osobe vodi gotovo 80.000 osoba.
Svakodnevni problemi
Gluhe i nagluhe osobe trebaju ravnopravno biti uključene u sve aktivnosti i sfere života, a gorući problemi sa kojima se svakodnevno suočavaju su obrazovanje, zapošljavanje i zdravstvene usluge. „Kada se radi o obrazovanju, u BiH postoje tri škole koje se bave obrazovanjem djece sa oštećenjem sluha i one primaju svake godine 80-ak učenika. Ostalih 200 jednostavno nemaju gdje ići u školu i prepušteni su porodici. Kada se spomene zapošljavanje, po popisu iz 2013. tek nekih 5% osoba sa oštećenjem sluha ima zaposlenje. Ostali žive od vrlo male invalidnine, koja nije dovoljna da pokrije osnovne troškove za život. Kada je zdravstvo u pitanju, osobama sa oštećenjem sluha trebaju sve vrste ljekara kao i čujućim osobama. Nije rijedak slučaj da zdrastveni radnici ne znaju koristiti znakovni jezik niti adekvatno pristupiti osobi sa oštećejem sluha”, kaže Jurić.
Važnost
znakovnog jezika
Znakovni jezik je neophodan u komunikaciji među osobama sa oštećenjem sluha jer se, kako kaže Jurić, svake godine u BiH rodi oko 300 djece koja imaju ili će imati oštećenje sluha.
„Nepoznavanjem znakovnog jezika, gluhe i nagluhe osobe su primorane da, kroz specijalizovane obrazovne ustanove i uz pomoć logopeda, nauče govoriti jezik čujućih osoba. Uspjehom se smatra kada osoba sa oštećenjem sluha zna reći dobro jutro i dobar dan, iako je to mučenje za nju. Osobe sa oštećenjem sluha su na intelektualnom nivou kao i čujuće osobe, ali u našoj zemlji ne postoje psiholozi niti testovi za mjerenje inteligencije kod osoba sa oštećenjem sluha. Tako da vrlo često kod njih piše da su intelektualno na nižem nivou od onog koji je stvarno prisutan“, kaže Jurić ističući da u Zenici trenutno postoje dva učenika sa oštećenjem sluha, koji imaju asistenta. „Međutim, nijedan od ta dva asistenta nema odgovarajući certifikat, potvrdu o poznavanju znakovnog jezika. Svake godine se samo u Zenici rodi tri do pet beba koje imaju ili će imati oštećenje sluha. Kada dođe vrijeme za školu njima će biti neophodni asistenti. Jednostavno je izračunati koliko je to novih radnih mjesta i koliko treba društvena zajednica da se zabavi ovim vrlo ozbiljim pitanjem“, napominje Jurić.
