Nakon godina rada kroz pozorište, televiziju i likove koje publika regiona prepoznaje gotovo kao dio vlastite svakodnevice, Armin Ćatić publici se predstavlja u možda najzahtjevnijoj glumačkoj formi — monodrami. Predstava „Fikro u hraljama života“, koja je nedavno izvedena i pred publikom u Minhenu, donosi priču o običnom čovjeku, porodici, životnim pritiscima i emocijama koje se često skrivaju iza humora. I upravo tu leži njena snaga — između smijeha i tišine publika vrlo lako prepozna sebe.
Gluma je iskrena profesija
NR: Koliko je teško ostati stvaran čovjek, a ne samo dobar glumac?
ĆATIĆ: U glumi nema glume. Znači, ako si iskren na sceni, iskren si u životu, tako da svi ti što se pretvaraju nemaju veze sa pravom i stvarnom glumom koju mi studiramo na fakultetima i koju proučavamo. To je jedan totalno drugačiji pristup umjetnosti i mislim da je pogrešno ono kada ljudi kažu ‘je l’ ti sad glumiš nešto’ i tako jedni drugima to vole da govore. Posmatranje glume na taj način vrlo pogrešno. Glumac koji je iskren na sceni, on je iskren i u životu. Nema pretvaranja. Isto je i sa ljudima koji se ne bave glumom – ako se pretvaraju, pretvaraće se i u životu, u porodici, na poslu. Gluma je iskrena profesija.
NR: Traži li publika iskrenost ili perfekciju?
ĆATIĆ: Umjetnost ne traži perfekciju, umjetnik u svom pristupu svakako njoj teži, ali negdje baš te pukotine, slučajne ili prozvoljne stvari daju poseban štih umjetničkom djelu. Mnoga velika umjetnička djela su nastala tako što su se dogodile neke greške, pa ćete često čuti na snimanjima da se dogodilo da je glumac ubacio neki tekst koji nije bio u samom scenariju, a postao je kultni. Recimo, dobar primjer je film ‘Taksista’ Martina Scorsesea, gdje je Robert De Niro onu čuvenu scenu ‘Talking to me? You talking to me?’ u stvari izmislio u tom trenutku, napravio na setu. Tako da umjetnost jeste nesavršena, ne treba da bude 100% savršena, nego da je ljudi prepoznaju i da osjete tu emociju. I tu iskrenost da osjete, a ne da osjete perfekciju, jer perfekcije u životu nema, a da je u to uključena emocija. U svemu se može pronaći greška jer smo mi ipak ljudi.
-Igrao sam više od 70-80 likova u životu, a eto, Fikre se ljudi najčešće sjećaju zato što postoje društvene mreže. Meni je lijepo s Fikrom i nadam se da je Fikri lijepo sa mnom-kaže, uz osmijeh, na početku razgovora glumac Armin Ćatić.
NR: Da li Vas plaši koliko vas prepoznaju po Fikri?
ĆATIĆ: Ne plaši me iz prostog razloga što kao glumac volim komunikaciju s ljudima. Meni to ne smeta. Ne volim kada kolege kažu, da nisu zainteresovani za komunikaciju sa publikom.
NR: Koja je najveća zabluda o glumcima?
ĆATIĆ: Najveća zabluda koju ljudi imaju u odnosu na glumce je sigurno da mi glumimo i u pravom životu. To sam na početku rekao – mi glumimo samo na sceni, jer na sceni moraš biti iskren. Ako si iskren na sceni, onda si i u životu iskren. Ima, naravno, svakakvog svijeta, ima onih kod kojih se ta ‘gluma’ prepozna, ali kada igraš autentično, onda kažu ‘vidi kako iskreno govori’. To je jako bitno za glumca. Tako da najčešće griješe u tome da mi nešto glumimo van scene, van filma i van kadra.
NR: Da li humor danas više liječi ljude ili skriva njihove probleme?
ĆATIĆ: Humor je uvijek bio prisutan kod naroda s ovih prostora. Mi smo posebno duhoviti na Balkanu, znamo se šaliti na svoj i na tuđi račun. Svakako da kroz humor pokušavamo da prebrodimo neke krize i emotivna stanja u koja smo zapali. Čovjek kroz humor trudi se pronaći neku utjehu ili ventil. Najčešće ventil kroz koji će izbaciti neke unutrašnje nemire. Humor je neophodan, mada ni drama nije loša. Treba se nekad suočiti s crnim mislima, riješiti ih i pretvoriti u nešto vedro, veselo, pozitivno i na kraju humoristično.
NR: Koliko čovjek mora biti emotivno hrabar da bi bio dobar glumac?
ĆATIĆ: Prije svega, čovjek mora biti emotivan da bi bio glumac. Mora imati emociju koja ga pokreće. Ono što je najbitnije između publike i glumca, odnosno scene i gledaoca, jeste ta emotivna nit koja ih veže. ‘Emotivno hrabar’ je dobar izraz, međutim mislim da je tačnije reći da glumac mora biti emotivan da bi mogao iznijeti određene scene i likove i prenijeti to sve na gledaoca.
O monodrami „Fikro u hraljama života“
NR: Jesu li zakazani nastupi u BiH i zemljama regije ?
– Da, igram u BKC-u (Bosanski kulturni centar) u Tuzli 8. juna u 20:00 sati. Nakon toga imam premijeru u Zagrebu 29. septembra, to je dogovoreno. Imam dogovore sa još nekim gradovima, volio bih sigurno da igram u Sarajevu, Mostaru i Zenici, a pozvan sam i u Gradačac. Termine polako dogovaram, međutim sada sam postao dio glumačke postave u ‘Divljim pčelama’ (serija na RTL-u, druga sezona). Pojavljuje se novi lik kojeg ja igram, pa me to malo sputava u dogovoru za termine, ali siguran sam da ću obavijestiti sve koji vole Fikru da će Fikro igrati u njihovim gradovima. Armin Čatić je neko ko se cijeli život bori na putu umjetnosti. To sam ja. Igrao sam preko 70-80 likova u životu, a eto, Fikre se ljudi najčešće sjećaju zato što postoje društvene mreže. Tako da, meni je lijepo s Fikrom i nadam se da je Fikri lijepo sa mnom.
Na kraju razgovora ostaje utisak da Armin Ćatić ne pokušava biti „velika zvijezda“. Upravo u tome vjerovatno i jeste njegova posebnost. U vremenu pretjerane buke, namještenih emocija i života koji sve češće izgledaju kao predstava za publiku, on podsjeća da su ljudi i dalje najviše vezani za ono što djeluje stvarno, blisko i ljudski. Možda baš zato publika njegove uloge ne doživljava samo kao glumu — nego kao dijelove vlastitog života.
Razgovarala: Arminka Memišević
