“O KULTURI JE RIJEČ – PROMOCIJA KULTURE I MLADIH UMJETNIKA U ZDK”
Mlada umjetnica Ana Marija Tomić rođena je 1997. godine u Borkenu u Njemačkoj, od majke Angele i oca Tomislava Tomića. Odrasla je u kakanjskom selu Čatići, zajedno s roditeljima i braćom Lukom i Josipom. Osnovno obrazovanje završila je u Osnovnoj školi „Omer Mušić“ u Brežanima a dio srednjoškolskog obrazovanja stekla je u Gimnaziji „Muhsin Rizvić“ u Kaknju, dok je četvrti razred završila u Mješovitoj srednjoj školi Gimnazija u Žepču. Paralelno je pohađala Osnovnu i prvi razred Srednje muzičke škole „Katarina Kosača Kotromanić“ što je, kako ističe, obilježilo njeno prvo ozbiljnije umjetničko obrazovanje.
Muzička akademija
Na početku razgovora za Našu riječ kaže da je oblikovalo mjesto iz kojeg dolazi.
– Dugo nisam razmišljala da je oblikovalo i moj umjetnički jezik. Danas znam da jeste. Kad bih ono što stvaram morala sažeti u nekoliko rečenica, rekla bih ovo: Umjetnost iz mjesta iz kojeg ja dolazim ne govori o radu. Ona radi. Za mene je umjetnost zemlja. Ako joj se ne vraćaš, neće roditi. Ako je voliš samo kada daje plod, nisi je razumio. Umjetnost iz mjesta iz kojeg ja dolazim nije nastala na pijedestalu. Nastala je u zemlji. Među ljudima. Zbog ljudi. Za ljude -kaže Ana Marija te dodaje da upis na sarajevsku Muzičku akademiju bio prirodan slijed njenih snova. Studij je zahtijevao posvećenost, disciplinu i kontinuiran rad a dane je provodila u vježbaonicama i biblioteci.
– Ovu poruku, prije svega, govorim sebi. A svim mladim ljudima kojima je čovječnost osnovni postulat. Onima koji se probijaju kroz maglu nerazumijevanja i osuda, ali i dalje prate svoje snove. Sačuvajte svoju skromnost i svoj stid. Ali jednako tako, zauzmite se za sebe. Cijenite sebe i svoj rad. Nemojte da vas bude stid znati koliko vaš rad vrijedi. Kada dođe trenutak da platite kiriju i režije, to umjesto vas neće učiniti niko. Računi se ne plaćaju lijepim riječima. Plaćaju se novcem.
– Upravo mi je Muzička akademija usadila radne navike koje i danas nosim sa sobom i koje su temelj svega što danas stvaram. Budući da nisam završila srednju muzičku školu, na početku studija nisam znala koliko vremena trebam posvetiti učenju. Zato sam sebi postavila jedno jednostavno pravilo: učiti i raditi svaki dan. Nisam željela zaostajati za kolegama i kolegicama koji su iza sebe već imali drugačiju vrstu pripreme. Zlatna značka Univerziteta u Sarajevu za mene je tad bila potvrda da se hrabrost, trud i rad isplate. Danas na to priznanje gledam i kao na podsjetnik da se najveći rezultati najčešće ne događaju preko noći, nego nastaju iz svakodnevnog, tihog rada -ističe ova uspješna umjetnica te dodaje da se tokom srednjoškolskog muzičkog obrazovanja susrela i s umjetnicima i pedagozima koji su vlastiti ego stavljali ispred plemenitosti poziva. Često je bila izložena omalovažavanju i gotovo svakodnevnim podsjetnicima da nikada neću upisati Muzičku akademiju.
– To me boljelo. Ali, istovremeno što je bilo više sumnje u mene, ja sam više učila, radila i pripremala se. To je, valjda, moja priroda. Ana gura, Marija podnosi, crtica između morala je očvrsnuti. Na prvoj godini Muzičke akademije, u okviru Majskih muzičkih svečanosti, radili smo Musical Review s profesoricom Almom Ferović Fazlić. Tad sam prvi put jasno osjetila da svoj život želim posvetiti sceni.
Ipak, put do Muzičke akademije bio je toliko težak da nisam željela odustati od sebe ni od onoga što sam već izgradila. Strpljivo sam završila jedan put da bih mogla krenuti drugim -kaže Tomić te dodaje da je nakon diplome upisala Akademiju scenskih umjetnosti.
Ostatak porčitajte u printanom izdanju Naše riječi
PROJEKAT PODRŽAVA MINISTARSTVO ZA OBRAZOVANJE, NAUKU, KULTURU I SPORT ZDK
