„Vrijeme i vodu nećeš sačuvati među prstima. Pusti da teče! Samo niti kap vremena niti kap vode ne troši uzalud“, ovim riječima počinje roman „Vodeničar“, autora Saida Štete, čija je promocija održana u četvrtak, u Muzeju grada Zenica.
Saradnik i prijatelj „Naše riječi“
Said Šteta je rođen 1963. godine u selu Gorica, općina Konjic. Poeziju piše od svoje rane mladosti, da bi nešto kasnije okušao se u prozi. Nagrađivan je više puta, te zastupljen u brojnim bh. i regionalnim zbornicima. Pored književnosti, aktivan je novinar i stalni saradnik i dopisnik portala “Bošnjaci.net” u New Yorku, te saradnik novina “Naša riječ” Zenica, novina “Preporod”, ali i nekoliko portala u BiH. Član je Udruženja BH novinari, kao i međunarodne asocijacije novinara. Iza sebe, osim romana „Vodeničar“, ima objavljenu zbirku poezije „Ni šetač više nisam ulicom”, knjigu “Batonove priče” i knjigu priča, kolumni i reportaža “Tragom čaja od papaje”.
I prije nego sam počela raditi u Našoj riječi, voljela sam čitati Saidove priče. Kažem Saidove, jer ga, prije svega, doživljavam kao prijatelja, mog i Naše riječi, čiji je dugogodišnji saradnik, ali i dobitnik nekoliko nagrada na konkursima za najbolju novinsku priču. Između ostalog, autor je knjige “Batonove priče” koje su, prije svega, dirljivi prikaz emocije porodica koje su direktno učestvovale u borbi za Bosnu i Hercegovinu, a koja je objavljena 2017. godine. Batonove priče Said je, u formi dokumentarne reportaže, najprije počeo objavljivati u Našoj riječi, koja je, nakon zaokruživanja ukupno 19 priča, uzela ulogu izdavača knjige, pod pokroviteljstvom Kluba paraolimpijskih sportova „Baton“.
Sada, kada ga i poznajem, još više volim čitati njegove priče, ali i reportaže u kojima, iako, naprimjer, izvještava i piše o običnim ljudima, teškim životnim sudbinama, Maršu mira, sjećanju na genocid počinjen u Srebrenici, unese dašak ljubavi, dobrote, nade…
U našu redakciju, onako poletan i nasmijan, uvijek donese neku pozitivnu energiju. Razgovaramo o pričama, knjigama, svemu lijepom, a kada spomenemo nešto manje lijepo, Said samo odmahne glavom, vjerovatno misleći da je, ipak, puno više dobrih ljudi i svega lijepog oko nas o čemu možemo i trebamo pričati. Onda, čitajući roman „Vodeničar“, shvatih da je, zapravo, svaka njegova (napisana) rečenica povod za razmišljanje. A ko od nas ne razmišlja o životu, smislu života, njegovoj prolaznosti?!
Riječi su kao ptice…
„Očito je da je autor utkao u djelo i lik i svoju duševnost. Ovako nešto se ne može napisati bez vlastitog iskustva, promišljanja i Upućenosti“, napisao je, između ostalog, Enes Topalović, u recenziji za roman „Vodeničar“.
Kako je u svojoj recenziji za ovaj roman rekla mr.sc. Zenaida Karavdić, viša stručna saradnica na Univerzitetu u Sarajevu – Institut za jezik, ono po čemu se ovaj roman izdvaja od drugih lirskih romana i tekstova uopće, jeste jezik kojim je napisan. „Najtačniji opis ove knjige bio bi: lijepa. Ima knjiga koje nas zabrinu, uz koje se ljutimo, strahujemo šta će se desiti s junacima, ima ih koje nas nasmijavaju, i svaka ona koja je proizvela neku reakciju u nama ima svoju vrijednost. Ali ova knjiga je utoliko vrednija što u vremenu kada je većina poetskih postupaka potrošena pa se autori trude da na sve bizarnije načine začude čitaoca, polazi od one bazične namjere lijepe književnosti, kako se to nekad zvalo, a to je da čitalac uživa dok je čita. I jedna je od rijetkih koja se usuđuje da opiše ljepotu, tako da je i čitalac osjeti, jer sreću i ljepotu je najteže opisati. A Said Šteta je to u potpunosti uspio“, napisala je, između ostalog, Karavdić.
Vjerujemo da će, u godinama koje slijede, naša saradnja nastaviti teči, baš kao i voda, koja je simbol porotoka vremena i života. „I da! Riječi su kao ptice što se u suton redaju na žici. Jedne slijeću, druge odlijeću. Neke ostanu. Gledaj da se zanoćiš sa najljepšom…“, reče Said na kraju romana „Vodeničar“.
