„Moj strah od zaborava veći je od užasa koji sam prisiljen pamtiti svaki dan“, rekao je Amor Mašović koji je, kroz svoj gotovo tridecenijski rad, svjedočio strahotama gotovo svih masovnih grobnica nastalih tokom genocida i drugih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Sa gospodinom Mašovićem smo razgovarali o njegovom radu u Institutu za nestale osobe BiH, otkrivenim i neotkrivenim masovnim grobnicama, susretima sa porodicama onih koji su nestali, ali i brojnim drugim temama.
Uradili značajan posao
NR: Dugi niz godina bili ste na poziciji predsjedavajućeg Kolegija direktora u Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine, kakva su Vaša iskustva, a kada je u pitanju Vaš rad i proces traženja nestalih osoba?
MAŠOVIĆ: Taj proces u kojem ja učestvujem traje gotovo pune tri decenije, još od državne Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika, lica lišenih slobode i tijela poginulih, za evidenciju ranjenih i poginulih lica, te nestalih i tad se prvi puta i srećem sa nestalima, u augustu 1992. godine, i moj angažman traje sve do penzionisanja, odnosno 2021. godine, a mogu čak reći i do danas. Kada bih morao u nekoliko rečenica sumirati sve to što se dešavalo, moram podijeliti stavove onih koji su relevantni, a to su međunarodne organizacije, prije svega UN, Komisija za prisilne nestanke, koja je boravila na ovim prostorima 2010. godine, i koji su rad Instituta i Međunarodne komisije nazvali kolosalnom. Mi smo četiri petine od svih nestalih ekshumirali, veliku većinu, 91 posto, od tog otkrivenog broja i identificirali, a to znači njihova tijela, posmrtne ostatke, bilo kompletne ili nekompletne, predali u ruke njihovih porodica i to su, na neki način, sad, smirene porodice. Naravno, ne može se nikada smiriti majka koja je izgubila dijete, a kamoli majka koja je izgubila šest sinova, muža, braću… Ali, koliko-toliko, sad san može na oči jer je svjesna da neće otići sa ovog svijeta, a nažalost imamo i one majke kojima se i to dešava, a da neće saznati za sudbinu svoga djeteta. Dakle, urađen je, zaista, jedan veliki posao. Bosna i Hercegovina, u poređenju s regionom, je daleko iznad regiona, a usuđujem se reći i Evrope. Mnoge evropske zemlje tek sad razmišljaju da se bave problemom nestalih. Mi smo uradili značajan posao. Ne može čovjek biti zadovoljan onim što je trenutno, a trenutno je oko 7.600 nestalih u BiH. To je 7.600 majki ili sestara, očeva, braće, djece, koji ne spavaju mirno i čekaju da nastave živote tamo gdje su njihovi životi jedanput zaustavljeni. Njihov život je stao. Oni čeznu za tim trenutkom da dignu ruke i prouče Fatihu ili zapale svijeću za svoje voljene i to odgađaju iz dana u dan. Zamislite majku koja ulazi u mrtvačnicu, negdje u BiH, i moli se Svevišnjem da u toj mrtvačnici konačno prepozna svoje mrtvo dijete. Majka se moli da prepozna mrtvo dijete. Kakva je to bol, tuga, neizvjesnost koja toliko dugo traje da na kraju i to pomisli. Kada ga ne prepozna u toj mrtvačnici, onda izlazi sa osmijehom na licu, sa ponovo probuđenom nadom, misleći: „A možda je i živ. Možda su ga negdje sklonili. Možda ne smije da se javi porodici“. I to traje danima i noćima, mjesecima, godinama, a sada već i decenijama. Onaj ko je izgubio dijete, ali ga je našao, on ima mjesto gdje dođe kada mu je teško, može pustiti i suzu i emociju, a ovi drugi nemaju ni tu vrstu satisfakcije da imaju neko mjesto gdje mogu otići da se izjadaju, isplaču.
Otkriveno više od hiljadu grobnica
NR: Koliko je do sada otkriveno masovnih grobnica u BiH i koliko ih, po Vašem saznanju, još ima, odnosno, za koliko se osoba još traga?
MAŠOVIĆ: Ukupno je otkriveno nešto više od hiljadu grobnica sa tri ili više od tri žrtve. U nekima od tih je bilo i 1.500, možda i više, žrtava, ali su one uznemirene, posmrtni ostaci su raskomadani teškom mehanizacijom, buldožerima, bagerima i izmještani na više manjih sekundarnih lokacija. To se dešavalo u Prijedoru, Nevesinju, Srebrenici, Podrinju, području Rogatice,… Moja procjena je da bi, na bazi statistike kojom vladam, u BiH moralo biti više od 80 većih masovnih grobnica koje sadržavaju posmrtne ostatke 10 ili više tijela, pa do 100 tijela u nekim od tih masovnih grobnica, posebno na području Prijedora i Istočne Bosne. Tamo je još uvijek po nekoliko stotina nestalih i uvjeren sam da se njihovi posmrtni ostaci uglavnom kriju u masovnim grobnicama, uz nekolicinu i pojedinačnih koje do sada nisu otkrivene.
NR: Svaka od tih grobnica i žrtava, vjerujemo, ostavi duboki trag i sjećanje, a bili ste i u stalnom kontaktu sa porodicama kada je u pitanju proces traženja nestalih osoba. Kako ste Vi svemu tome svjedočili i šta Vam je posebno potresno bilo?
MAŠOVIĆ: Koliko god je potresno ući u neku masovnu grobnicu, dotaknuti tijela, skelet neke bebe, nekog starca, neke djevojke, čini mi se da je jednako teško, možda čak i teže, razgovarati sa onima čiji su to najvoljeniji. Mi sa njima ne pričamo o ekshumaciji, pričamo od djetinjstvu njihove djece za kojom tragaju, o njihovim klikerima kojima su se igrali, školi u koju su išli. I to su teški trenuci. Oličenje odnosa mene i tih porodica je jedna majka koja je tragala za sinom, pripadnikom Oružanih snaga koji je nestao na Žuči, na padinama iznad Sarajeva. U početku je dolazila i raspitivala se za sudbinu svoga sina, koji do danas nije nađen. Dolazila je u moju kancelariju, dešavalo se da pričamo dva sata, i ona pita, a ja odgovaram, a nijednom ne pita za Seju, svoga sina, a ni ja ništa ne kažem, jer nemam šta reći. I kada izađe na ona vrata moje kancelarije, kao da mi je neko tonu olova stavio na prsa, samo zato što me nije pitala za svog sina. Osjećao sam neku vrstu pritiska, da ona sagorijeva od želje da nešto sazna, a ja joj ništa ne mogu reći. To je ujedno i prokletstvo ovoga što mi radimo. Koliko god da uradite, na kraju znate da će postojati jedna majka, sestra, otac, koji neće nikada pronaći svoje najmilije i da će to biti teret do kraja vašeg života. I živimo s tim.
NR: U toku su pripreme za kolektivnu dženazu i ukop još najmanje 30 žrtava genocida u Srebrenici, za koliko se još žrtava genocida u Srebrenici, po Vašem mišljenju, traga?
MAŠOVIĆ: Mislim da je oko 7.113 pronađeno. Velika većina ima ime i prezime, preko sedam hiljada, neki su ukopani u Potočarima, neki na 237 drugih lokacija, u skladu sa željama njihovih porodica. Neki su identificirani, ali porodice, zbog nekompletnosti, još uvijek ne žele pristupiti tom posljednjem činu ukopa u Potočare ili negdje drugdje. Neki su dobili DNK profil, ime i prezime, ali porodice još uvijek nisu iz inostranstva stigle da potpišu Zapisnik o identifikaciji. Znači, oko 1.200 od onih imena ispisanih u Potočarima još uvijek nije pronađeno.
Ostatak pročitajte u printanom izdanju
