Kao osmogodišnji dječak, Evel Karalić (20) iz Zenice, doživio je tešku povredu noge koja je znatno utjecala na njegove fizičke sposobnosti, zbog čega je odlučio da se počne baviti šahom. Nakon završene osnovne škole, upisao je Elči Ibrahim- pašinu medresu u Travniku koju je uspješno završio prošle godine. Trenutno je student I godine Fakulteta zdravstvenih studija u Sarajevu. Tokom svog školovanja, uvijek se trudio da izdvoji dio slobodnog vremena za rad na šahu, igranje turnira i, naposlijetku, osvajanje mnogih nagrada i priznanja. Danas Evel postiže izvanredne rezultate u šahu, a podjednako je dobar i kao student, sin, brat, prijatelj…
Osnove igre naučio od babe Ahmeda
„Osnove ove drevne igre naučio sam gledajući svog oca, koji je slobodno vrijeme često provodio opuštajući se uz nekoliko rekreativnih šahovskih partija. Vremenom sam zavolio šah i počeo sam aktivno da ga igram trenirajući u zeničkim šahovskim klubovima “Preporod” i “Čelik”, kao i kroz angažman mojih trenera, šahovskih majstora, Gorana Trkulje i Envera Muratovića. Kada kao dijete zavolite nešto što vas smiruje i daje vam satisfakciju, kasnije kroz cijeli život svaku priliku koristite da ponovo radite ono što volite i što vas opušta, tu ljubav mi je teško opisati, ali ona je tu, utkana duboko u meni, kako nikada ne bih zaboravio sve uspomene koje nosim sa sobom igrajući ovu plemenitu igru“, kaže nam Evel. Ljubav prema šahu naslijedio je još od dede, efendije Esada i babe Ahmeda, koji mu je velika podrška. „Moj otac je bio taj koji me uvijek bodrio i radovao se mojim uspjesima, što je za mene predstavljalo motivaciju da nastavim da treniram i da nakon svake izgubljene partije ili loše odigranog turnira ne odustanem, nego to shvatim kao lekciju koja će mi biti od pomoći u budućim turnirima. Onda kada imate podršku roditelja, a ja sam je imao, uz malo truda uspjeh je zagarantovan“, kaže Evel.
Ostatak teksta pročitajte u printanom izdanju
