Naša riječ i ja smo skoro vršnjaci. Razlika je u pet godina. U korist Naše riječi ako ćemo mjeriti po tome ko je stariji ili pet godina u moju korist ako ćemo mjeriti po tome ko je mlađi. Kada se živi tolike godine onda se ima dovoljno iskustva i znanja da znaš pravednije i moralnije suditi. U slučaju Naše riječi to nekako dođe kao biti objektivan, nepristrasan, pisati istinu i vremenom biti sve bolji i bolji. Doduše to se u novinarskom poslu savlada odmah na početku, tako da Našoj riječi nije trebalo da „omatori“ kako bi novinarskim izričajem bila objektivna, moralna i dobra novina. Nedavno sam imao priliku prelistati sve do sada objavljene brojeve Naše riječi. Radio sam to skoro mjesec dana, istražujući tekstove o Fudbalskom klubu Rudar iz Kaknja. I to što sam našao u Našoj riječi, nisam mogao naći nigdje drugo. Tražio samo u Državnom arhivu, u Zemaljskom muzeju, tražio sam u Klubu u Rudaru, ali nije bilo. Jedino u Našoj riječi sam našao važne podatke i tekstove o zlatnom dobu kakanjskog fudbala, posebno u periodu od 1960. do 1970. To što neke činjenice, imena, opise događaja i utakmica nisam mogao pronaći nigdje drugo, znači da je ova novina zaista bila Naša…Naša…Naša riječ. Pisala je o nama. Kakanjcima, Zeničanima, Vitežanima, Žepčacima, Visočanima, o nama rudarima, metalurzima, trgovcima, radnicima, seljacima i dok sam prelistavao sadržaje do sportskih stranica, osjećao sam ljubav ugrađenu u tehničko prelamanje stranice mjereno cicerima i ljubav u olovnom slogu svakog slova otisnutog na hartiji. Listajući te stranice osjetio sam koliko se država i ljudi vole u jednom dobu, a onda koliko se država i ljudi dijele u drugom vremenskom periodu. O kako mi je bilo lijepo pod kažiprstom osjetiti prašinu s požutjelih stranica i doživjeti apsolutno predanost poslu ljudi, iz svih generacija koji su 65 godina pravili i prave Našu novinu. Draga mi je Naša riječ. Volim je. I bude mi nekako teško kada pomislim koliko se samo neizvjesnosti i čekanja uloži od utorka do utorka, da bi se pojavila u rukama čitaoca, a koliko se malo vrednuje i cijeni taj nemjerljiv trud ljudi da u elektronskom dobu dez/informisanja sačuvaju novinarsku čast i Našu… Našu… Našu riječ.
