Dijabetes je jedna od najučestalijih bolesti modernog doba, dok njena pojava mijenja život iz korijenja te utiče na osobu ali i njegovu porodicu. Povodom Svjetskog dana borbe protiv dijabetesa, koji se obilježava 14. novembra, Mubera Isaković nam priča o tome kako izgleda život njene šestogodišnje kćerke Lamie, kojoj je djiagnosticiran Diabetes Melitus Tip1.
Od nevjerice do prihvatanja stanja
Da njena, tada četverogodišnja, kćerka ima dijabetes, otkrila je sasvim slučajno, provjeravanjem nivoa šećera u krvi u obližnjoj apoteci. Nedugo poslije toga, Lamia je počela pokazivati određene simptome poput buđenja noću, učestalog traženja vode i odlaska u toalet. „Nisam mnogo pridavala pažnju tome, budući da je bilo ljeto i opravdavala sam žeđ dnevnim umorom uzrokovanog vrućinama i igrom. Nije mi mnogo trebalo da primijetim da je počela da mršavi, no ujedno je i rasla, pa sam sa mužem dolazila u nesuglasice zbog moje sumnje da nešto nije uredu. Iako ste već duboko u sebi sigurni da nešto nije uredu, pokušavate naći bilo kakvo obrazloženje za svaku promjenu. U prilog tome je išla i činjenica da u našim porodicama niko nije imao dijabetes“, kaže Isaković te dodaje da se jednog dana Lamia probudila u suzama, sa bolom u stomaku, crvenilom na splovilu i sa nenormalnom žeđu. „U tom trenutku, nakon mnogo iščitane literature na temu dijabetesa kod djece, mi je sve bilo jasno. Obavile smo razgovor i objasnila sam gdje idemo i što nam sljeduje. Moja pahulja je samo pitala da li će boljeti. Boljet će, tada je zaboljelo i boljet će do kraja života, deset pa i 15 puta na dan! Isti dan je hospitalizirana, bez većih komplikacija, uvedena joj je inzulinska terapija i 14. februara prošle godine došle smo kući sa dijagnozom Diabetes Melitus Tip1, doživotno inzulin ovisna“, ističe Isaković. Ove godine Lamia je krenula u školu. Pored brige kako će borbu sa dijabetesom prilagoditi novoj svakodnevnici, njena majka kaže da im je osoblje škole pružilo podršku. Ipak, u borbi sa dijabetesom nailaze na mnoge prepreke. „U odnosu na druge kantone, mi smo mnogo u zaostatku, kako sa inzulinskim pumpama tako i sa senzorima za kontinuirano mjerenje šećera u krvi. Trakice dobivamo od Federalnog fonda solidarnosti. Za ostalo se snalazimo kako stignemo, izdvajamo veću svotu novca i kupimo senzore u Francuskoj, Njemačkoj… Ti senzori su nam se pokazali pouzdanim, ali ih je teško nabaviti. Uz sve troškove za ishranu, koji su enormni, prava misija je osigurati novac i za senzore“, kaže Isaković ističući da se, ukoliko ne posjeduju senzor, Lamia bocka. Ukoliko su glikemije u normalnoj razini, dnevno je potrebno od 10 do 15 puta provjeriti nivo šećera u krvi, a ako su glikemije izvan optimalnih vrijednosti potrebno i nekoliko dodatnih provjera.
Za život sa manje boli
Mubera je članica Udruženja djece i mladih oboljelih od šećerne bolesti ZDK koje joj, kako kaže, pruža podršku u rješavaju problema sa kojima se susreću. „U Udruženju majke razmjenjuju svoja stečena znanja i iskustva. Dječica kroz druženje uviđaju da nisu sami, da ima svjetla na kraju tunela u koji su zakoračili. Također, Udruženje, na čelu sa predsjednicom Elmom Prnjavorac, uspijeva iznaći podršku u vidu donacija koje iskoristimo tako što obezbijedimo našoj djeci trakice i senzore. Zajedničkim snagama pokušavamo doći do cilja, a to je svima nama život naše djece i život bez boli“, napominje Isaković poručujući djeci i roditeljima koji se bore da dijabetesom da ne odustaju te da sa osmijehom i ljubavlju budu uporni i istrajni u rješavanju stanja koje ih snašlo. „Ne dozvolite da vas bolest spriječi u tome da budete sretna i uspješna djeca, vi upravljajte bolešću, ne dozvolite da ona upravlja vama“, ističe Isaković.
