Piše: Čustović dr Amir
Tačno sto godina od odlaska najvećeg masovnog ubice u istoriji čovječanstva, (virus Španskog gripa koji je za nekoliko godina odnio oko 50 miliona ljudskih života), vraća se opet sličan, nevidljivi, tihi biološki agens, koji je svojom građom na granici hemije i biologije, ali moćan i razoran. Riječ je o novom korona virusu SARS CoV 2, koji je, pomalo avanturistički, kao na filmu izrežirano, učinio da se za par mjeseci, pa i sedmica, na svim geografskim širinama i dužinama organizacija života postane ista. Bojazan, strah, izolacija, rad od kuće, online nastava i profesionalna aktivnost, lock down, nošenje maski da bi se zaštitili ili maske kriju neku drugu suštinu, pokazaće vrijeme.
Mentalna karantena
Svakako najveća izolacija je suštinski mentalna karantena, u kojoj smo svi, jer je svijet postao mjesto nesigurnog življenja. Najveći dio od nas budi se sa mislima: jel korona blizu mene, mog djeteta ili roditelja, mog radnog kolege ili prijatelja, sa istim misaonim preokupacijama ulazimo u san. Ovakvo stanje je veliko breme za naš mentalni kapacitet pojedinačno i kolektivno
Pandemija korona virusa je uzdrmala zdravstvo, ekonomiju i cjelokupni državni sistem, ali i našu rutinu i način života. Mjere samoizolacije, socijalne distance, ograničenja kretanja, škola kod kuće, rad od kuće i gubitak radnog mjesta samo su neke promjene u životnoj rutini koje zahtijevaju prilagodbu svih stanovnika na novonastalu situaciju. Posebno teško životno iskustvo je obolijevanje, kako lično tako i bitnih osoba iz svog života. Strahovi su razni, od ishoda bolesti, pa najtežeg straha za gubitak nekoga bliskog. Ljudski organizam koji voli komfort zonu, sigurnost u svakodnevnici, često na nesvakidašnju situaciju reaguje anksioznošću. Anksioznost je raspoloženje koje karakterišu naglašeni negativni afekat i tjelesni simptomi napetosti, pri čemu osoba sa strahom iščekuje buduću opasnost. Anksioznost se manifestuje pojačanom brigom, te razmišljanjem i usmjerenom pažnjom na moguću prijetnju, i samim tim otežanom koncentracijom.
Kampanje podizanja svijesti da se shvati ozbiljnost korona situacije, doprinijela je svakodnevnu preplavljenost lošim vijestima, koje mozak stavljaju u režim prijetnje.
Da li je onda normalno to što smo napeti ?
Treba istaći, ili dati do znanja da je potpuno normalno u ovoj situaciji osjećati napetost. Ne ulazeći previše u biologiju i evoluciju, ali to ima veze sa načinom na koji je naš režim funkcionisanja mozga “isprogramiran”. Veća pažnja se pridaje negativnim vijestima i prijetnjama, nego onim dobrim i potencijalnim nagradama. Za ovo itekako postoje evolucijski razlozi. (Zamislite našeg pretka, lovca-sakupljača, koji ugleda drvo bogato voćem, ali i leglo zmija koje se ispod njega nalazi. Onaj koji je veći značaj pridao signalu potencijalnog zadovoljenja (hrane), nego signalu potencijalne prijetnje (zmija), nije poživio dugo). Tu evoluitivnu zaostavštinu imamo i danas. Istraživanja su pokazala da negativne vijesti bude veće psihofiziološko uzbuđenje nego one dobre. Važno je da se ozbiljno shvati situacija, ali i da u praćenju izloženosti negativnim vijestima i čuvamo svoje mentalno zdravlje. Našim raspoloženjem rukovode nesvjesni mehanizmi koji detektuju i obrađuju signale iz sredine.
Ipak se kognitivnom obradom informacija do neke mjere može kondicionirati naš emotivni otklon. Zato budimo realni, prije nego što počnemo da paničimo sa mislima o kraju svijeta i prijetnji po sebe, osvijestimo koje izvore informacija koristimo, kao i mehanizme kojim donosimo zaključke. Razmišljajmo o pozitivnim stvarima i ne dozvolimo negativnim vijestima da preuzmu naš život.
Pridržavajmo se propisanih mjera fizičke distance, održavanja higijene, kako fizičke tako i socijalne i mentalne, nema razloga za panikom. Svijet neće stati poslije virusa korone.
Emocionalni naboji nagomilani u nama ne donose ništa dobro, kao i brige za neko tamo sutra. Što god da sadašnji trenutak sadrži, prihvatimo ga kao da smo ga sami odabrali. Stvara se nova globalizacijska paradigma, da bi se izbjegla kognitivna i emotivna opasnost, a to je Novo normalno. To je ovo stanje koje pandemija donosi a da bi ga preživjeli moramo se miriti sa njim i prihvatati kao novu realnost. Virusi se ne može pobijediti, oni su prvi došli na planetu i zadnji će otići. Moramo se navići na život sa njima.
Zato nastojmo naći najoptimalnije funkcionisanje na „nekoj vlastitoj frekvenciji života i rada“. U kom pravcu će se odvijati buduće dešavanje i promjene, zavisit će naše, konstruktivne habituacije na situaciju, a to je uspostavljanje balansa ili disbalansa u mentalnom zdravlju.