Svi znamo šta znači ono kad se nešto uvuče u tebe, kad postane dio tebe. Onda bez toga gotovo da ni ne možeš i, htio ili ne htio, postaneš o tome ovisan. Nekome je to duhan, nekome kolač, nekome enertgetska ili neka druga pića, nekome kupovina, nekome nešto što je tuđe… Tu su i sportski kanali, igre na sreću, opijati, knjige, videoigrice, šah, robolov, jutarnja ili večernja šetnja, šoping, planinarenje…
U mene su uvukao moj grad i sve što je njegovo, i ne popušta me. Nekad to nešto traje dan, sedmicu, mjesec ili godinu. A „Naša riječ“ traje četiri godine više nego ja. „Naša riječ“ u meni i ja u „Našoj riječi“, e to traje pune četrdeset i tri godine i – ne prestaje.
Bude se sjećanja na drage ljude kojih više nema. Milenko Mlađenović, Hakija Lemeš, Omer Arnaut, Bogoljub Ilić, Vlastimir Jović, Miroslav Kutny… neka su od dragih lica koja već godinama ne srećem jer su otišli u svijet gdje kartica, naslov, podnaslov, inrefile, fotografija i impressum više ne znače ništa.
Nama koji smo još tu znače, i te kako.
„Naša riječ“ bila je i ostaje dio mene. Sa šezdeset i pet godina života ljudi idu u penziju. Naša „Naša riječ“ sa svojih 65 ostaje mladalački kočoperna, stamena, svoja, ne da se, otima se, traje!
Sretno, draga moja NR!