Ima dana koji nisu trebali svanuti. A ako su morali, ako je nužno da svane baš svaki dan, morala bi postojati neka mogućnost da čovjek izbjegne dan koji mu sigurno ne treba, recimo da se tog dana ne probudi ili da nekako drugačije ostane izvan njega. Bez te mogućnosti čovjek nije slobodan, nema i ne može biti slobodne volje u biću koje ne može odlučiti makar o onome što neće… (Sjeme smrti, Dž.K.) Jedan od takvih dana zasigurno je i petak, 19. maj 2023. godine, dan kada je otišao sa dunjalučkog na ahiretski svijet DŽEVAD KARAHASAN – graditelj literarnih mostova između Istoka i Zapada, između islama i hrišćanstva, između ljudi i nacija svih boja, nakon Ive Andrića najprevođeniji bosanski pisac. Istinski humanista, čovjek koji je pronosio glas tolerancije, razumijevanja i dijaloga, koji je rušio granice, koji je ime naše zemlje ponosno predstavljao u europskom i svjetskom kulturnom i umjetničkom prostoru.
Rođeni Duvnjak i Sarajlija koji je volio Zenicu, teatar, Bilino polje i Čelik
DŽEVAD KARAHASAN – rođen u Duvnu 25. januara 1953. godine, gdje završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studij komparativne književnosti i teatrologije, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu branio je doktorski rad. Radio kao dramaturg u Zenici, Salzburgu i Sarajevu, a kao urednik u reviji Odjek i u časopisu Odraz. Jedan je od najznačajnijih europskih pisaca i najvećih bosanskohercegovačkih pisaca svih vremena. Romansijer, autor drama, esejista, dramaturg, univerzitetski profesor (Sarajevo, Grac, Salzburg, Getingem, Basel, Berlin) i ugledni filozof. Autor je romana Istočni diwan, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina, Noćno vijeće, Sjeme smrti, Što pepeo priča, Uvod u lebdenje, pripovjedačkih zbirki Kraljevske legende, Kuća za umorne i Izvještaji iz tamnog vilajeta, knjiga eseja O jeziku i strahu, Knjiga vrtova, Dnevnik selidbe i drame Misionari i Koncert ptica. Karahasanova djela su prevedena na dvadeset jezika, dobitnik je brojnih priznanja od kojih treba izdvojiti Herderovu nagradu, Geteovu medalju, nagrade Franc Nobl i Hajne, kao i Lajpcišku nagradu za europsko razumijevanje. Za svoje književno stvaralaštvo i doprinos razumijevanju kultura i vjera 2020. godine dobio je prestižnu Geteovu nagradu grada Frankfurta, čiji su nosioci i pisci poput Thomasa Manna i Hermana Hessea, te istaknuti naučnici Sigmund Frojd, Max Planck, Karl Jaspers i drugi. Akademik Dževad Karahasan odlukom Skupštine Zeničko-dobojskog kantona 2018. godine dobitnik je Plakete za izuzetan doprinos u razvoju društvenih djelatnosti te afirmaciji kulture i umjetnosti. Umro je u austrijskom Gracu 19. maja, a ukopan 26. maja 2023. godine u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu.
Akademika, književnika, genijalnog mislioca i nadasve dragog prijatelja Dževada Karahasana upoznao sam prije pet godina (Pisca Karahasana sam upoznao prije četvrt stoljeća čitajući srednjoškolsku lektiru Istočni diwan kod prof.Abida Arnautovića).
S obzirom da profesor nema mobitel i profile na društvenim mrežama prvi kontakt ostvario sam preko njegove uvažene supruge Dragane Tomašević, inače rođene Zeničanke. Saopćio sam da nam je namjera da ga povodom 29. augusta, Dana Kantona i Povelje Kulina bana nominujemo i da mu dodijelimo nagradu ZE-DO kantona za doprinos afirmaciji kulture. Kao predsjedavajući kantonalne Skupštine smatrao sam da piscu evropskog i svjetskog ranga, vrhunskom filozofu, dobitniku prestižnih nagrada za književnost možda naša Plaketa i neće puno značiti. Naprotiv! Bio je veoma radostan i sretan, srdačnim i prijateljskim glasom zahvalio se što ga nismo zaboravili, što ga se sjetila i priznala njegova Zenica gdje radio nekoliko godina i gdje se zaljubio u grad, teatar, nogomet, Čelik… Nagradu smo uručili 29.oktobra 2018. Nakon ceremonije u Skupštini, upriličili smo posjetu BNP-u, Univerzitetu, predavanje za studente Filozofskog fakulteta, posjetili smo stadion Bilino polje, prisustvovali treningu voljenog Čelika, ručali i prošetali gradom. Navečer je u Gradskoj biblioteci upriličena promocija njegovih djela. Nakon cjelodnevnog programa, koji je trajao ujutro od 9 sati do 22 sata, kazao mi je u šaljivom tonu: “E moj Duvnjače, baš me umori, nisam odavno imao naporniji radni dan i ovako bogat protokol aktivnosti. A i neka si, uživao sam u našoj Zenici i dragim ljudima.”
Pričao mi je da je došao u Zenicu da bude dramaturg u Narodnom pozorištu 1976. godine. Ovdje je napisao dobar dio knjige “Kraljevske legende”. Davno je otišao iz Zenice ne znajući kako su duboki tragovi koje je ovaj grad ostavio u njemu. U Zenici je zavolio nogomet, otkrio da voli Čelik i da je istinski navijač Kluba. Čelik je Klub radnika, metalurga, običnog i dragog svijeta, vatrenih navijača. Govorio je da Zenica i Čelik još uvijek žive u njemu: “Hljeb željezarski hranio je Zenicu i zenički fudbal – to je bila jedna fina legura u gradu dimnjaka i radničke klase. Čelik je sinonim za grad metalurga, rudara, neumornih radnika, čestitih i odvažnih ljudi. Teško je zamisliti Čelik bez Zenice i Zenicu bez Čelika, a ova legura mi je još krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća totalno prirasla srcu.” Osjetio je strast i zanos za ovim sportom kao posljednjom formom pučke kulture.
“Stadion na kojem je reprezentacija Bosne i Hercegovine izborila plasman na SP u Brazil zove se Bilino polje. I nalazi se usred Zenice. A na tom polju se Kulin ban zaklinjao da će se boriti koliko može protiv hereze bosanske. A po tom polju je Bosna ušla definitivno u historije Europe i svijeta. Mislim da nije slučajno što se to dogodilo kod nas u Zenici,” kazao je Karahasan prilikom dodjele Plakete. Ovih nekoliko rečenica je trebalo pokazati koliko se radovao priznanju, koliko je zahvalan za njega i koliko ga osjeća prirodnim. Profesor Karahasan je naglasio da nije čudo kad vas vole i priznaju tuđi, ali kad vas prepoznaju, vole i priznaju vaši, “to mnogo raduje”. “Mene su prepoznali moji i hvala vam puno dragi Zeničani”.
Sretan sam što sam imao priliku družiti se sa čovjekom tople duše i magične srdačnosti. Jednom prilikom nazvao me dijaloškim radoznalcem, dajući značaj nekoj mojoj otvorenosti i pričljivosti. Znao je kazati: “Ima ljudi sa kojima kad sjednem on ili šuti ili vas zaspe monologom – i jedno i drugo je neprijatno. Okruženi smo ljudima koji već znaju sve odgovore. i imaju samo odgovore. A vi ste Jasmine puni radoznalosti i dječačke ushićenosti – što je sjajno.”
U Sarajevu smo obično kafenisali u Caffe INN na Marijin Dvoru. Pričali smo o životu, smrti, književnosti, Bosni, Duvnu, Zenici, Sarajevu, nogometu… najmanje o politici i vlasti. Upijao sam profesorove svevremenske poruke da razgovorom dolazimo do rješenja problema, da se oslobodimo straha, da nije sramota biti prevaren, da nema potpune sigurnosti u našim životima nigdje i nikad, osim, govorio je, u mezaru ili u samici najbolje čuvanih zatvora, da je Bosnu stvorila kultura i da je Bosna neuništiva, da se pouzdamo u Uzvišenog Gospodara… Volio je svoj narod i domovinu, nije volio pojednostavljivanja i generaliziranja, volio je i dobrog čovjeka katolika profesora fra.Mileta Babića, dobrog i poštenog čovjeka pravoslavca Dragana Tomaševića iz Vankuvera i sve dobre ljude.
Kazivao bi: “Čovjek je mnogo više od svog sad i ovdje. Kad nas zakucaju za naše sad i ovdje pretvorili su nas u robove i što je još gore u robote. Nama se danas pokušava prodati priča kojom bi mnogo novca, još više novca moglo kupiti sreću, ljubav, radost i uporno nas se pokušava navesti da zaboravimo da nije bogat onaj koji ima mnogo, nego onaj kome ništa ne treba. Zašto naša današnja kultura nama ne da da živimo i budemo ono što jesmo? Zato što današnjoj zapadnoj kulturi ne trebaju živi ljudi nego potrošači, a da biste bili potrošač, vi morate stalno željeti da više imate i biti spremni da stalno više kupujete i trošite. A da biste to stalno željeli, ne smijemo vam dozvoliti da se počnete baviti sobom i svojim životom. Zato, evo vam jeftini, ako treba besplatni mobiteli da bez prestanka pišete i primate SMS-ove u kojima nema ničega osim informacije. Evo vam 179 TV programa na kojima će se vrtiti strašno atraktivne, kobajagi, uzbudljive emisije koje vam ne daju da se sastanete sa sobom…” Nakon jedne kafe u blizini poznatog sarajevskog šoping centra duhovito je dobacio da tek u modernom šopingu shvati koliko je bogat čovjek – “buraz, tad vidim šta mi sve ne treba.”
Na moju konstataciju kako mi se jedne godine mnogo različitih i jakih emocija skupilo u 40 dana života – 5. maja se oženio, otac mi umro 5. juna, a 15. juna rođendan i Bajram u isti dan, poentirao je: “Buraz, to je pravi život. Bogatstvo. Sve drugo bi bilo kič, jer u našim životima nema pune sreće, nema čistih emocija i stanja. Vaš život je zato potpun i zanimljiv. Ta složenost je ujedno i ljepota čovjekovog života. Ko mi ide na nerve kao žena koju volim. S kim se svađam koliko s pravim prijateljima. A nama se uporno nameće jedan kič, gdje smo svi zdravi, svi zadovoljni. Svi se volimo. To jest, „mi“ se volimo, a „oni“, „njih“ mrzimo“.
Sjećam se kad sam mu rekao da ćemo predložiti Zakon za podršku posebno zaslužnim građanima (umjetnici, pisci, sportaši), da nije bio oduševljen, jer smatra da bi se to u bh. društvu iskompromitovalo i svelo na etničke ili kantonalne principe – tako da bi na jednog istinski zaslužnog građanina došlo najmanje troje koji bi se “uglavili” iz političkih razloga i podobnosti.
Posljednji put kad smo se čuli kazao je: “Buraz, naš Čelik opet dobro gura” i ujedno javio da zbog obaveza i liječenja ne može otići na nogometnu utakmicu GAK – ČELIK koja se igrala 11.februara ove godine u Grazu gdje dugo živio i stvarao… No, izrazio je želju, čim bude bolje, da ga vodim na Bilino na utakmicu Čelika ili BH Zmajeva. Imao je namjeru lično čestitati timu i upravi Čelika na rezultatima koje postižu na planu stabilizacije i razvoja Kluba.
“Ja sam, elhamdulillah, musliman. Imam aktivno neposredno iskustvo katoličanstva, imam aktivno neposredno iskustvo pravoslavlja, nažalost, manje neposredno i duboko iskustvo judaizma. Ni to što katoličanstvo poznajem, poštujem i volim, ni to što pravoslavlje poznajem, poštujem razumijem i volim, nije dovelo u pitanje nimalo moje muslimanstvo. To što svaki treći dan razgovaram sa svojim najboljim prijateljem, fratrom Milom Babićem, nije nipošto dovelo u pitanje činjenicu da sam musliman, pisac, navijač Čelika i Frajburga, kao što nije dovelo u pitanje činjenicu da je on teolog, filozof ili navijač ne znam koje nogometne reprezentacije. Bog je Izvor postojanja. On ne postoji, On daje postojanje. I zato On može reći “Ja sam Onaj koji Jesam. Svi mi koji postojimo moramo reći ja sam ja jer si ti ti, i ti si ti jer sam ja ja.”
Ostaje žal što nismo još jednom prošetali zeničkim mahalama, posebno da odemo do Talića brda i ulice Hasana Lace Zahirovića u kojoj je živio. Njegova doktorantica, njegovo čeljade kako je zvao, Merima Handanović i rodica Mujesira Nuhić Purić dodatno svjedoče ljubav profesora prema Zenici. Volio je šetati gradom, najviše uz rijeku Bosnu do turbeta na Musali, volio je kahvu u Šadrvanu kod zeničke pijace i kifle kod Salčinovića.
Njegov zemljak (Duvnjak) profesor Abid Jarić sa žaljenjem je konstatovao da se, ipak, nije obistinila ona Markesova “umrijet ću kad budem ostario”. Dževad Karahasan je umro, a da nije ostario. Otišao je na Bolji svijet velikan koji je širio dobrotu, mudrost, mir i ljubav. Neka je rahmet njegovoj plemenitoj duši.
Pripremio: Jasmin Duvnjak
