P R E P O R U K A u vezi sa žalbom Delić Harisa

BOSNA I HERCEGOVINA
Institucija ombudsmena/ombudsmana
za ljudska prava Bosne i Hercegovine

P R E P O R U K A
u vezi sa žalbom Delić Harisa

I. UVOD

Institucija ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Institucija ombudsmena) zaprimila je žalbu Delić Harisa kojom se ukazuje na diskriminaciju na osnovu starosne dobi i zdravstvenog stanja. Kao odgovorni organ označen je Zavod zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona (u daljem tekstu: Zavod). Žalba je registrovana pod brojem Ž-SA-04-448/26.

1. ČINJENIČNO STANJE I PROVEDENI POSTUPAK

Žalitelj navodi da je osigurano lice Zavoda i da boluje od dijabetesa tip 1. Žalbom ukazuje na diskriminatorne uslove za ostvarivanje prava na kontinuirane mjerače glukoze (CGM) i inzulinske pumpe.

Navodi da je prema važećoj Listi ortopedskih i drugih pomagala Zavoda, pravo na CGM senzore i inzulinske pumpe ograničeno na osigurana lica do navršenih 26 godina života. Žalitelj navodi da se obratio Zavodu zahtjevom za ukidanje dobnog ograničenja ali da je zaprimio odgovor u kojem Zavod navodi da su svjesni da je dijabetes tip 1 doživotna bolest i da bi idealno bilo da dobna granica ne postoji, ali da je ona uvedena prvenstveno zbog ograničenih finansijskih sredstava.

Žalitelj smatra da ovakvo obrazloženje ne može predstavljati objektivno i razumno opravdanje za različit tretman osiguranih lica sa istom dijagnozom. Navodi i da je dijabetes tip 1 hronična autoimuna bolest koja zahtijeva kontinuirano praćenje glikemije tokom cijelog života. Medicinska potreba za kontinuiranim mjerenjem glukoze i adekvatnom inzulinskom terapijom ne prestaje navršenjem određene životne dobi. Žalitelj navodi i da primjena dobnog ograničenja od 26 godina dovodi do situacije u kojoj osigurana lica sa istim zdravstvenim stanjem imaju različit pristup savremenoj medicinskoj tehnologiji isključivo zbog starosne dobi.

Prema mišljenju žalitelja, takva praksa predstavlja oblik indirektne diskriminacije u smislu Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine, te se poziva na član 2. Zakona o zabrani diskriminacije BiH kojim se propisuje zabrana diskriminacije po osnovu, između ostalog, dobi i zdravstvenog stanja, dok član 3. definiše indirektnu diskriminaciju kao situaciju u kojoj naizgled neutralna mjera dovodi određenu grupu lica u nepovoljniji položaj.

Smatra da dobna granica od 26 godina upravo ima takav efekat, jer osobe oboljele od dijabetesa tipa 1 nakon navršene 26. godine života ostaju bez pristupa medicinskoj tehnologiji koja je ključna za adekvatnu kontrolu bolesti.

Žalitelj ističe i da je u odgovoru Zavoda implicintno potvrđeno da medicinski razlozi za postojanje dobne granice ne postoje, već da je ona uvedena zbog budžetskih ograničenja.

Institucija ombudsmena je aktom od dana 28.07.2026. godine zatražila izjašnjenje Zavoda. U zaprimljenom očitovanju Zavoda broj: 03-33-9157/26 (U.K.) od 23.04.2026. godine navodi se da je Odlukom o obimu prava na korištenje ortopedskih i drugih pomagala, stomatološko-protetske pomoći i stomatološko-protetskih nadomjestaka, zajedno sa Jedinstvenom listom ortopedskih i drugih pomagala koja čine njen sastavni dio, utvrđen obim prava osiguranih lica na medicinska pomagala koja se finansiraju iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja. Ističe da su navedenim propisima uređene vrste pomagala, medicinske indikacije, rokovi korištenja, kao i uslovi pod kojima osigurana lica ostvaruju pravo na pojedina pomagala.

Posvećeno djeci, omladini i odraslim oboljelim od dijabetesa Tipa 1
Danas javnosti objavljujem Preporuku Institucije ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine u predmetu koji se odnosi na dobno ograničenje za ostvarivanje prava na CGM senzore i inzulinske pumpe za osobe sa dijabetesom tipa 1.

Zavod navodi da je na Jedinstvenoj listi pomagala senzor za kontinuirano mjerenje glukoze u krvi predviđen za osigurana lica oboljela od dijabetesa melitusa tip 1 do navršenih 26 godina života, kao i za osigurana lica sa statusom ratnog vojnog invalida bez obzira na životnu dob, uz učešće Zavoda u iznosu od 250,00 KM mjesečno. Nadalje, ističe da je pravo na zamjenu inzulinske pumpe, uz finansijsko učešće Zavoda u iznosu od 50% cijene utvrđene važećim cjenovnikom, predviđeno za osigurana lica starija od 18 godina do navršenih 26 godina života, dok se za djecu do 18 godina života ovo pomagalo finansira iz sredstava Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije Bosne i Hercegovine.

Povodom navoda iz žalbe da dijabetes tip 1 predstavlja hroničnu bolest koja zahtijeva kontinuirano praćenje glikemije tokom cijelog života, Zavod ističe da osigurana lica starija od 26 godina nisu lišena prava na praćenje nivoa glukoze u krvi, budući da im se iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja osigurava aparat za mjerenje šećera u krvi sa odgovarajućim brojem test-trakica. U tom smislu navodi da i aparat za mjerenje glukoze i senzor imaju istu osnovnu funkciju praćenja nivoa glukoze u krvi, pri čemu senzor predstavlja tehnološki napredniji oblik takvog praćenja. Smatra da osiguranim licima koja ne ostvaruju pravo na CGM senzore nije uskraćeno pravo na kontrolu glikemije, već da isto ostvaruju korištenjem standarne i medicinski priznate metode.

Kao razloge zbog kojih je pravo na CGM senzore ograničeno na osigurana lica do navršenih 26 godina života, Zavod navodi da je riječ o mlađoj populaciji koja se najčešće nalazi na redovnom školovanju ili studiranju, vodi aktivniji način života, ima izraženije oscilacije glikemije te češće ne prepoznaje hipoglikemiju. Prema navodima Zavoda, omogućavanje korištenja CGM senzora ovoj kategoriji osiguranika doprinosi unapređenju kontrole bolesti i prevenciji akutnih i dugoročnih komplikacija dijabetesa tipa 1. Istovremeno ističe da različitost u vrsti uređaja kojima se prati nivo glukoze u krvi ne predstavlja diskriminaciju, budući da je svim osiguranim licima omogućeno praćenje glikemije, iako različitim medicinskim pomagalima.

U odnosu na pravo na inzulinske pumpe, Zavod navodi da one predstavljaju najsavremeniji način primjene inzulina i omogućavaju kontinuiranu isporuku inzulina tokom 24 sata, čime u najvećoj mjeri oponašaju fiziološko lučenje inzulina. Ističe da je iz navedenih razloga pravo na ovo pomagalo uvedeno za osigurana lica do navršenih 26 godina života, dok se kod starijih osiguranika terapija inzulinom provodi putem višekratnih dnevnih injekcija primjenom pen aplikatora, koji predstavljaju standardan i medicinski priznat način liječenja, a koji se također finansira iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja.

Zavod dalje ukazuje da se sistem obaveznog zdravstvenog osiguranja zasniva na načelima uzajamnosti i solidarnosti, te da je raspodjela sredstava usmjerena na osiguravanje zdravstvene zaštite što većem broju osiguranih lica, uz uvažavanje raspoloživih finansijskih sredstava, medicinskih kriterija i utvrđenih prioriteta. U tom kontekstu navodi da je obavezan osigurati pravičnu, racionalnu i održivu raspodjelu sredstava, uključujući finansiranje skupljih terapija i pomagala za određene kategorije osiguranika.

Na kraju, Zavod se poziva na član 33. Zakona o zdravstvenom osiguranju Federacije Bosne i Hecegovine, kojim je propisano da osigurana lica, u skladu sa utvrđenom medicinskom indikacijom, ostvaruju pravo na ortopetska i druga pomagala, dok se obim tih prava uređuje propisima koje donose kantoni.

Aktom Institucije ombudsmena od dana 26.05.2026. godine žalitelju je navedeni akt Zavoda proslijeđen na komentar, te žalitelj u svom izjašnjenju od dana 02.06.2026. godine ističe da iz odgovora Zavoda proizilazi priznanje značaja kontinuiranih mjerača glukoze (CGM senora) i inzulinskih pumpi u liječenju dijabetesa tipa 1, kao savremenih medicinskih pomagala koja doprinose boljoj kontroli bolesti, smanjenju rizika od komplikacija i unapređenju kvaliteta života oboljelih osoba. Također navodi da Zavod prepoznaje dijabetes tip 1 kao hroničnu i doživotnu bolest, kao i činjenicu da se prava osiguranika proširuju u skladu sa raspoloživim finansijskim mogućnostima.

Međutim, podnosilac žalbe ističe da se Zavod u svom izjašnjenju nije izjasnio o ključnom pitanju zbog kojeg je žalba podnesena, odnosno nije dao obrazloženje zbog čega osobe oboljele od dijabetesa tipa 1 nakon navršenih 26 godina života prestaju ostvarivati pravo na CGM senzore i inzulinske pumpe, iako njihova zdravstvena potreba i priroda bolesti ostaju nepromjenjene. Također, navodi da u odgovoru Zavoda nisu predočeni medicinski, stručni, niti naučno utemeljeni razlozi koji bi opravdali postavljanje dobne granice od 26 godina za ostvarivanje navedenih prava. Prema njegovom mišljenju, iz sadržaja izjašnjenja Zavoda proizilazi da je osnovni razlog za ograničenje prava finansijske prirode, odnosno vezan za raspodjelu raspoloživih sredstava, a ne za postojanje razlike u zdravstvenom stanju ili medicinskoj potrebi između osoba mlađih i starijih od 26 godina.

Podnosilac žalbe dalje ističe da finansijska ograničenja mogu predstavljati element zdravstvene politike, ali da sama po sebi ne mogu biti dovoljna za opravdanje različitog tretmana osoba koje se nalaze u istoj ili sličnoj zdravstvenoj situaciji, ukoliko za takvo razlikovanje nisu predočeni objektivni i razumno opravdani kriteriji. Smatra da se osobe sa dijabetesom tipa 1 starije od 26 godina nalaze u istoj situaciji kao i mlađe osobe sa istom dijagnozom, budući da se radi o istoj hroničnoj bolesti koja zahtijeva kontinuirano liječenje i praćenje tokom cijelog života.

U tom smislu, ponosilac žalbe ukazuje da iz odgovora Zavoda ne proizilazi da osobe starije od 26 godina nemaju medicinsku potrebu za korištenjem CGM senzora inzulinskih pumpi, već da je njihovo korištenje ograničeno isključivo na osnovu životne dobi. Ističe da Zavod sam potvrđuje značaj i prednosti ovih pomagala, ali da nije ponudio obrazloženje zbog čega ta medicinska korist prestaje nakon navršene 26. godine života. Pored navedenog, posebno ukazuje da različit tretman nije zasnovan na medicinskoj indikaciji, nego na administrativno određenoj dobnoj granici, te smatra da iz dostavljenih odgovora nadležnih institucija proizilazi da ne postoje zakonske prepreke za proširenje prava na CGM senzore i inzulinske pumpe, već da se radi o pitanju prioriteta o raspodjeli finansijskih sredstava i zdravstvene politike.

Nadalje, žalitelj navodi da se ne radi o pojedinačnom slučaju, već o problemu koji pogađa veći broj osoba oboljelih od dijabetesa tipa 1, ukazujući da su i drugi osiguranici sa istom dijagnozom ukazivali na istu problematiku i dobijali sadržajno istovjetne odgovore. Prema njegovom mišljenju, navedeno ukazuje na postojanje opće prakse koja može dovesti do nejednakog postupanja prema osobama sa dijabetesom tipa 1 starijim od 26 godina. Na kraju, žalitelj ostaje pri stavu da u konretnom slučaju postoje elementi nejednakog tretmana po osnovu starosne dobi, te predlaže da Institucija ombudsmena prilikom odlučivanja uzme u obzir sve okolnosti predmeta, posebno činjenicu da Zavod nije predočio medicinsko ili stručno opravdanje za postojanje dobne granice od 26 godina za ostvarivanje prava na CGM senzore i inzulinske pumpe.

III. MIŠLJENJE INSTITUCIJE OMBUDSMENA ZA LJUDSKA PRAVA BOSNE I HERCEGOVINE

Članom 1. stav 1. Zakona o Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine propisano je da je Ombudsmen za ljudska prava BiH neovisna institucija uspostavljena u cilju promoviranja dobre uprave i vladavine prava, zaštite prava i sloboda fizičkih i pravnih osoba, kako je garantirano posebno Ustavom BiH i međunarodnim sporazumima iz dodatka Ustava, koja će nadgledati aktivnosti institucija Bosne i Hercegovine, njenih entiteta i Brčko distrikta, u skaldu sa odredbama ovog Zakona. Zakonom je propisano da Ombudsmeni Bosne i Hercegovine mogu reagovati u slučaju kada osnovano sumnjaju da način na koji su primijenjeni zakoni i međunarodni dokumenti o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, vodi nepravičnim rezultatima.

Nakon razmatranja navoda žalbe, dostavljenog izjašnjenja Zavoda, kao i komentara žalitelja na navode Zavoda, Ombudsmeni BiH su izvršili analizu predmetnog slučaja sa aspekta mogućeg različitog postupanja prema osiguranim licima oboljelim od dijabetesa tipa 1 u ostvarivanju prava na konitinuirane mjerače glukoze (CGM senzore) i inzulinske pumpe, odnosno sa primjene Zakona o zabrani diskriminacije u BiH.

U konkretnom slučaju nesporno je da žalitelj boluje od dijabetesa tipa 1, da je osigurano lice Zavoda, te da se predmet žalbe odnosi na ograničenje ostvarivanja prava na savremena medicinska pomagala – kontinuirane mjerače glukoze i inzulinske pumpe – uslovljeno životnom dobi osiguranika.

Iz dostavljenog izjašnjenja Zavoda proizilazi da je pravo na navedena pomagala uređeno Odlukom o obimu prava na korištenje ortopedskih i drugih pomagala, stomatološko-protetske pomoći i stomatološko-protetskih nadomjestaka, odnosno Jedinstvenom listom ortopedskih i drugih pomagala koja čini sastavni dio navedene odluke.

Prema navodima Zavoda, senzor za kontinuirano mjerenje glukoze u krvi obezbjeđuje se osiguranim licima oboljelim od dijabetesa tipa 1 do navršenih 26 godina života, kao i osiguranim licama sa statusom ratnog vojnog invalida bez obzira na životnu dob. Također, Zavod navodi da se pravo na inzulinsku pumpu ostvaruje za određenu kategoriju osigranih lica do navršene 26. godine života, dok se kod starijih osiguranika terapija inzulinom provodi putem višekratnih dnevnih injekcija primjenom pen aplikatora.

Zavod svoje postupanje obrazlaže činjenicom da osigurana lica starija od 26 godina nisu uskraćena u ostvarivanju prava na kontrolu glikemije, budući da im se obezbjeđuje aparat za mjerenje šećera u krvi sa odgovarajućim brojem test-trakica. Istovremeno navodi da CGM senzori predstavljaju napredniji oblik praćenja glukoze, te da su uvedeni za mlađu populaciju zbog specifičnosti njihovog životnog perioda, uključujući školovanje, studiranje, aktivniji način života, veće oscilacije glikemije i povećan rizik od neprepoznatih hipoglikemija. U odnosu na inzulinske pumpe, Zavod ističe da se radi o najsavremenijem obliku primjene inzulina, koji omogućava kontinuiranu isporuku inzulina i predstavlja najbližu imitaciju fiziološkog lučenja inzulina, ali da se zbog ograničenih finansijskih mogućnosti pravo na ovo pomagalo obezbjeđuje samo određenim kategorijama osiguranika.

Prilikom ocjene navoda žalbe, Ombudsmeni su imali u vidu odredbe Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine kojim je u članu 2. propisana zabrana diskriminacije po različitim osnovima uključujući dob i zdravstveno stanje, dok je članom 3. definisan pojam neposredne i posredne diskriminacije. Ombudsmeni su prilikom ispitivanja postojanja diskriminacije ispitali da li postoji različito postupanje prema licima koja se nalaze u istoj ili uporedivoj situaciji, da li je tako različito postupanje zasnovano na nekom od zakonom zaštićenih osnova, te da li za takvo različito postupanje postoji objektivno i razumno opravdanje, odnosno legitiman cilj, te da li je primijenjena mjera proporcionalna cilju koji se želi postići.

U odnosu na prvi segment ispitivanja, Ombudsmeni zapažaju da između osiguranih lica oboljelih od dijabetesa tipa 1 postoji određena razlika u pristupu medicinskim pomagalima, s obzirom da osigurana lica do navršene 26. godine života mogu ostvariti pravo na CGM senzore i inzulinske pumpe, dok osigurana lica iste dijagnoze starija od 26 godina navedena prava ne ostvaruju pod istim uslovima. Imajući u vidu prirodu bolesti, činjenicu da dijabetes tipa 1 predstavlja hronično oboljenje koje zahtijeva doživotnu terapiju i kontinuirano praćenje nivoa glukoze u krvi, Ombudsmeni cijene da se radi o licima koja se nalaze u istoj ili najmanje uporedivoj zdravstvenoj situaciji. Sama činjenica različite životne dobi ne mijenja osnovnu prirodu bolesti niti medicinsku potrebu za adekvatnom kontrolom glikemije i primjenom odgovarajuće inzulinske terapije.

U odnosu na drugi segment ispitivanja postojanja diskriminacije, Ombudsmeni ukazuju da je životna dob izričito navedena kao kriterij za ostvarivanje prava na predmetna medicinska pomagala. Stoga postoji različito postupanje koje je povezano sa jednim od zaštićenih osnova iz Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine.

Međutim, postojanje različitog postupanja samo po sebi ne predstavlja automatski diskriminaciju, već je potrebno ispitati da li postoji objektivno i razumno opravdanje za takvo postupanje.

U tom smislu, Ombudsmeni cijene navode Zavoda da se sistem obaveznog zdravstvenog osiguranja zasniva na principima solidarnosti i uzajamnosti, te da Zavod raspolaže ograničenim sredstvima koja zahtijevaju određivanje prioriteta u ostvarivanju pojedinih prava. Ombudsmeni prihvataju da finansijska održivost sistema zdravstvenog osiguranja može predstavljati legitiman cilj zdravstvene politike. Međutim, u postupku ocjene proporcionalnosti takve mjere, potrebno je utvrditi da li postoji dovoljno jasno i objektivno opravdanje zbog kojeg je upravo dob od 26 godina određena kao granica za ostvarivanje prava na navedena pomagala.

U konkretnom slučaju, Ombudsmeni primjećuju da Zavod nije osporio medicinski značaj CGM senzora i inzulinskih pumpi niti je naveo da osobe starije od 26 godina nemaju medicinsku potrebu za korištenjem ovih pomagala. Naprotiv, iz izjašnjenja Zavoda proizilazi da se radi o savremenim medicinskim tehnologijama koje doprinose boljoj kontroli dijabetesa tipa 1, smanjenju rizika od komplikacija i unapređenju liječenja. Razlog za ograničenje prava Zavod obrazlaže prvenstveno raspoloživim finansijskim sredstvima i potrebom određivanja prioriteta u okviru zdravstvene politike, uz obrazloženje da mlađa populacija ima određene specifičnosti koje opravdavaju prioritetno ostvarivanje ovog prava.

U vezi sa navedenim, Ombudsmeni ukazuju da prema standardima razvijenim u praksi Evropskog suda za ljudska prava i Suda pravde Evropske unije, različito postupanje zasnovano na životnoj dobi mora biti zasnovano na objektivnim i razumnim kriterijima, pri čemu nije dovoljno samo pozivanje na opće ciljeve javne politike.

U predmetu Mangold protiv Helm, C – 144/04, Sud pravde Evropske unije naglasio je da zabrana diskriminacije po osnovu starosne dobi predstavlja opće načelo prava Evropske unije i da svako različito postupanje zasnovano na dobi mora biti opravdano legitimnim ciljem i primjerenim sredstvima.

Nadalje, u predmetu Kucukdeveci protiv Swedex GmbH & Co. KG, C-555/07, Sud je istakao da nacionalne mjere koje dovode do različitog postupanja na osnovu starosne dobi moraju biti objektivno opravdane i proporcionalne cilju koji se želi postići.

Posebno značajnim Ombudsmeni smatraju standard iz predmeta Age Concern England, C-388/07, u kojem je naglašeno da se opravdanje različitog postupanja ne može zasnivati samo na općim tvrdnjama o ciljevima socijalne ili zdravstvene politike, već je potrebno pokazati da je konkretna mjera prikladna i nužna za ostvarenje tog cilja.

Primjenjujući navedene standarde na konkretan slučaj, Ombudsmeni cijene da Zavod jeste naveo legitiman cilj – racionalno upravljanje ograničenim sredstvima obaveznog zdravstvenog osiguranja, ali da nije u dovoljnoj mjeri obrazloženo zbog čega je upravo dobna granica od 26 godina neophodna i proporcionalna mjera za ostvarenje tog cilja. Naime, iz dostavljenih izjašnjenja proizilazi da medicinska potreba za praćenjem glikemije i adekvatnom inzulinskom terapijom ne prestaje navršenjem 26. godine života. Također, nije predočeno da se zdravstveno stanje osoba za dijabetesom tipa 1 nakon navršene 26. godine razlikuje na način koji bi medicinski opravdao uskraćivanje pristupa savremenijim pomagalima.

Ombudsmeni posebno ukazuju da pitanje raspodjele ograničenih zdravstvenih resursa predstavlja složeno pitanje zdravstvene politike koje je u nadležnosti nadležnih organa, ali da prilikom određivanja prioriteta mora biti osigurano poštivanje načela jednakog postupanja i zabrane diskriminacije.

U konkretnom slučaju ostaje otvoreno pitanje da li bi se isti legitimni cilj mogao ostvariti primjenom drugačijih kriterija, zasnovanih prvenstveno na medicinskoj indikaciji i individualnoj procjeni potrebe, umjesto isključivo na kriteriju životne dobi. Ombudsmeni smatraju da postoji osnovana zabrinutost u pogledu usklađenosti predmetnog dobnog ograničenja sa principom jednakog postupanja, budući da se različit tretman osoba sa istom dijagnozom i istom osnovnom medicinskom potrebom zasniva prenstveno na kriteriju starosne dobi, dok za takvo razlikovanje nije pruženo dovoljno uvjeriljivo medicinsko i objektivno opravdanje.

U cilju preveniranja mogućih povreda prava osoba sa invaliditetom, i u skladu sa članom 32. Zakona o Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine, Ombudsmeni Bosne i Hercegovine, izdaju sljedeću preporuku:

PREPORUKU
direktoru Zavoda zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona

1. Da, u cilju otklanjanja diskriminacije na osnovu starosne dobi, preispita postojeće kriterije za ostvarivanje prava na kontinuirane mjerače glukoze (CGM senzore) i inzulinske pumpe, utvrđene Odlukom o obimu prava na korištenje ortopedskih i drugih pomagala, stomatološko-protetske pomoći i stomatološko-protetskih nadomjestaka, na način da se razmotri mogućnost zasnivanja prava zasnovanog na medicinskim indikacijama i individualnoj procjeni zdravstvenih potreba osiguranih lica, a ne isključivo na kriteriju životne dobi;
2. Da prilikom budućeg norminiranja prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja osigura da kriteriji za ostvarivanje prava na savremena medicinska pomagala budu zasnovani na objektivnim, razumnim i medicinski opravdanim kriterijima, uz posebno uvažavanje principa jednakog postupanja i zabrane diskriminacije propisanih Zakonom o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine;
3. Da u roku od 30 dana od dana prijema ove Preporuke, obavijeste Ombudsmene o poduzetim mjerama o cilju realizacije iste;

U skladu sa članom 33. Zakona o Ombudsmanu za ljudska prava Bosne i Hercegovine, ova Preporuka se dostavlja i žalitelju.

Ombudsmeni Bosne i Hercegovine