Šaban Mehić je uposlenik Rudnika mrkog uglja Zenica već, kako sam kaže, 17 kalendarskih godina a u to vrijeme je s beneficijama sakupio 25 godina staža. Veći dio svog radnog vijeka je proveo u pogonu Raspotočje mada je povremeno radio i kao ispomoć na Staroj jami.
Mukotrpan posao
Na početku razgovora za Našu riječ ističe kako je u Raspotočju doživio dosta lijepih dana iako je bilo i onih loših. Za posao rudara se odlučio jer mu je, kako kaže, rahmetli otac govorio: „Sine, ako ćeš da imaš halal dinar, budi dostojanstven i pošten radnik“. Nakon tog je upisao Rudarsku školu jer je volio poslove koji sa sobom nose i malo adrenalina a bio je stipendista rudnika.
Dan rudara se obilježava kao dan sjećanja na 21. decembar 1920. godine kada su rudari Kreke, Zenice, Kaknja, Ljubije, Mostara i Breze, koji su u to vrijeme bili tlačeni, stupili u generalni štrajk. Mehić nam je rekao da se ovaj praznik ranije obilježavao na dostojanstveniji način, velikim zabavama na kojim su rudari dobivali nagrade za svoj rad, udarničku značku ili sat s posvetom ali i novčane nagrade. Prema najavama ove godine bi zenički rudari za 21. decembar trebali biti nagrađeni s po 298 KM.
– Nisam se pokajao. Jedna od najvećih satisfakcija u ovom poslu za koji smo se školovali je ta što radimo težak i mukotrpan, ali halal posao. Također, osjećaj kad nakon gorskog udara, nesreće, pomogneš svojim komoratima da se živi i zdravi sigurno izvuku na površinu je radost koja se ne može platiti ničime na ovom dunjaluku -kaže Mehić i dodaje da se uglavnom pamte dobre stvari koje se dogode na poslu. Rudari su poznati i po svojoj humanosti i solidarnosti, to nam potvrđuje i Mehić te kaže da se često organizuju akcije pomoći, za komorate ili članove njihovih porodica.
Kad krene šala nestaje strah
Na početku svake smjene, prva stvar je silazak u jamu na dubinu od 400 i više metara.
– Naravno da ima straha, ali čim šala krene (lift koji spušta rudare u jamu, op.a.) sve je lakše. Tokom hodanja prekopom do radilišta počinju uobičajene zezancije. Na radilištu se zna dužnost svakog radnika, od vozača, kopača, lagumaša i ostalih. Kopač ulazi, pregleda i osigurava radilište, „okruca“ ono što visi da ne bi došlo do povreda radnika, izmjeri plinsko stanje i tek nakon što je radilište sigurno radnici ulaze. Potom kopač s pomoćnicima buši rupe, donosi se repromaterijal, lukovi, fale, prave se ladinke kojim se zatvaraju rupe… Nakon što lagumaš postavi eksploziv, osigura se radilište, odminira se prostor i potom se ide na čišćenje, podgrađivanje -pojašnjava Mehić i kaže da prilikom izlaska napolje nestaje sav umor koji se u toku smjene nakupi.
– Vani zamiriši duhan. Zaboravi se na umor pogotovo kad dobiješ onu našu, rudarsku kafu u plastičnoj šoljici i zapališ. Neki zapale i dvije cigarete odmah da bi nadoknadili ono što su propustili u toku smjene. Tako prolaze dani i godine, mnogi su tako, Bogu hvala, dočekali i penziju. Sjećam se kraja svoje prve smjene kad mi je jedan stariji kolega govorio da ima još mjesec dana do penzije, razmišljao sam hoću li ja svoju ikad doživjeti -govori Mehić te napominje da se, za razliku od prethodnih godina, u zadnje vrijeme najviše nakon smjene razgovara o platama, hoće li biti uplaćene ili ne, jesu li adekvatne.
– Uglavnom, borba našeg Sindikata za prva radnika traje dugo i oni uspijevaju da nas zadovolje. Upravo jučer je potpisan novi granski Kolektivni ugovor koji donosi neku sigurnost radniku i povećanje satnice -istakao je Mehić a potom kao posebnost u ovom poslu istakao i iftare u jami.
Iftari u jami
– Mnogi naši radnici kao i ja sam, smo postači. Dežurni nas obavijesti kad je pukao top i kad je vrijeme iftaru. Saberemo se u jednom dijelu hodnika, na jedno mjesto stavimo sve ono što je svako od nas ponio za iftar i zajedno iftarimo. Potom nastavljamo s radom i jedva čekamo da izađemo van da zapalimo. Svi ti iftari imaju svoj poseban čar, kako ovi u jami tako i oni na površini -kaže Mehić.
Učestvovao je i u nekoliko akcija spašavanja svojih radnih kolega nakon gorskih udara. Religiozna je osoba te spominje da se u jednom hadisu kaže: Ko spasi jedan život, kao da je spasio cijelo čovječanstvo!
Spašavanje komorata
– Moja najveća satisfikacija je da sam spasio dva ljudska života, Ćazima i Samira koji su bili zatrpani u komori. Naravno, imao sam pomoć u tom trenutku i od Dreger čete. Sva drama koja se dešavala i zov „ne ostavljaj me“ i dan danas mi odzvanja u ušima -kaže Mehić te dodaje da je i sam u par navrata stradavao u nesrećama, imao lomove noge i ruku te povredu glave te je danas invalid 2. kategorije. Trenutno radi kao vanjski radnik u RMU Zenica, Pogon Raspotočje. Na kraju ističe da je najvažnije da čovjek nema ožiljaka na duši, kad izgubi nekog svog najdražeg, a to je u rudnicima vrlo česta pojava.
