Mnogo je izazova i problema sa kojima se suočavaju firme, ali i radnici, u metalskoj industriji, čiji je ekonomsko-socijalni položaj izuzetno težak. Više puta je na to ukazivao i Kenan Mujkanović, predsjednik Sindikata metalaca ZDK, s kojim smo, povodom 15. novembra – Dana metalaca, razgovarali o položaju zaposlenih u ovom sektoru, zahtjevu da se usvoji Zakon o minimalnoj plati, dosadašnjoj implementaciji Zakona o zaštiti na radu te, uopće, o sindikalnoj borbi.
Jedan od najvećih sindikata u BiH
NR: Koliko sindikalnih organizacija broji Sindikat metalaca Zeničko-dobojskog kantona?
MUJKANOVIĆ: Sindikat metalaca Zeničko-dobojskog kantona ima sedam aktivnih sindikalnih organizacija u firmama ArcelorMittal Zenica, Mann Hummel Tešanj, Pobjeda Tešanj, Preis Usora, Excel Maglaj, Prevent FAD Jelah i Željezara Zenica u stečaju. Pored toga, u stalnoj smo komunikaciji sa bivšim radnicima firmi Rudstroj Kakanj i Metalnog Zenica u stačaju, gdje posredujemo u uvezivanju staža. Imamo i sindikalnu organizaciju u firmi Enker Tešanj. Međutim, nakon formiranja vijeća zaposlenika, koje je najveća podvala radnicima, ova je organizacija prestala sa djelovanjem, i glas radnika je potpuno utihnuo. Uglavnom, naš kantonalni sindikat zastupa oko četiri hiljade metalaca u ovom kantonu, što ga čini jednim od najvećih u BiH.
NR: Koliko ima radnika u metalskoj industriji u ZDK, te kakav je ekonomsko-socijalni i radno-pravni položaj zaposlenih radnika u ovom sektoru?
MUJKANOVIĆ: Ne postoji precizna statistika, ali prema našim saznanjima metalski sektor u ZDK upošljava između šest i sedam hiljada radnika. Kada su u pitanju prava i materijalni položaj radnika, stanje ovisi od firme do firme. Plaće jesu redovne, ali u većini slučajeva nisu primjerene. Ovo su ipak metalci. Potrošačka korpa je preko 2.000 maraka, tri puta veća od prosječne plaće u branši. Tu svaka dalja priča završava.
Najniža plata treba biti 1.000 KM
NR: U avgustu ove godine je potpisan Kolektivni ugovor za metalsku industriju u F BiH, kojim je definisan iznos minimalne satnice od 3,50 KM. Da li je njime poboljšan materijalni položaj radnika?
MUJKANOVIĆ: Najniža satnica od 3,5 KM daje najnižu plaću od 577 KM neto sa porezom, za 165 sati rada. To jeste bolje nego što je bilo, ali to i dalje nije plaća, to je za ove uslove rada sadaka. Iako 80 posto firmi u našem Sindikatu ima i koeficijente, plaće metalaca nisu ni blizu na nivou na kojem bi morale biti. Ovih dana je jedan sarajevski ugostitelj tražio dva roštilj majstora, i nudio neto plaću od 1.500 maraka, plus prevoz i topli obrok. Osnovna neto plaća radnika koji na Aglomeraciji prži rudu je 800 do 900 maraka, isto kao i livca na Visokoj peći, bez dodataka. Iskreno, mene je zbog ovog stid. Iako svi zajedno ulažemo ogromne napore da se položaj radnika popravi, posebno kolege u sindikalnim organizacijama, pomaci su još uvijek nedovoljni, a bez sindikata bi bilo i daleko gore. Poslodavci i gazde bi morali da se stide daleko više. Osim ako misle da je teže peći ćevape, nego lijevati čelik od 1.200 stepeni, ili raditi bilo kakav posao u metalskoj industriji, u najtežim uslovima. Poslodavac koji ne može da osigura metalcu uslove dostojne čovjeka, ne treba ni da radi, jer od takvog rada koristi ima samo on.
NR: Da li smatrate realnim zahtjev Saveza samostalnih sinikata BiH da najniža plata bude 1.000 KM?
MUJKANOVIĆ: Apsolutno. Sindikat je predložio korektno i provodivo zakonsko rješenje, čije bi usvajanje značajno popravilo standard velikog broja radnika u Federaciji sa malim plaćama, uz razuman prelazni period, uz smanjenje poreskog opterećenja rada. Nema tu nikakvog populizma ni politike. O opravdanosti ovog zatjeva slažu se eminentni ekonomski ekspreti, a i sve veći broj pravih poslodavaca, koji su to već proveli u praksi. Protiv ovog su gazde čiji biznis ne bi postojao bez jeftine radne snage. Nažalost, uticajni su, a Vlada igra kako oni sviraju. Mada, ohrabruje činjenica da su zbog djelovanja sindikata, to napokon shvatili naši parlamentarci.
NR: Da li postoji bojazan da bi, ukoliko se usvoji Zakon o minimalnoj plati, određeni broj radnika ostao i bez posla, jer bi to značilo veće obaveze za poslodavca?
MUJKANOVIĆ: Ove godine je Nobelovu nagradu za ekonomiju dobio kanadski stručnjak za tržište rada Dejvid E. Kard, za rad u kojem je dokazao da povećanje minimalne cijene rada ne vodi većoj nezaposlenosti. Naprotiv, usljed podizanja minimalne plaće pojačava se kupovna moć ljudi, što posljedično dovodi do rasta proizvodnje i veće zaposlenosti. Tako je bilo i u Njemačkoj 2015. godine, kada je najniža satnica povećana za oko tri miliona radnika, a nezaposlenost se ipak smanjila. Naravno, ako se mi budemo vodili logikom koja dolazi od onih koji su stekli ogromno bogatsvo na izrabljivanju jeftine radne snage, doći ćemo do zaključka da bi bilo najbolje da radnici rade džaba, onda uopšte ne bi bilo nezaposlenih.
NR: Postoji li dovoljno sindikalnog aktivizma i borbe za radnička prava?
MUJKANOVIĆ: Iskreno, u kakvom sistemu djelujemo, bez podrške institucija, sa nakaradnim Zakonom o radu, pravo je čudo da u realnom sektoru uopšte postoji sindikat. Ali postoji, mi se borimo i dajemo 150 posto od svojih mogućnosti. I ostvarujemo rezultate, koliko god to neko htio vidjeti ili ne. Lahko je pametovati iz prikrajka i imati mišljenje i kritiku o svemu, ali bez ikakve obaveze ili odgovornosti. Uz iskrenu podršku radnika, rezultati bi bili daleko bolji. Sindikat su njegovi članovi, a ne predsjednici.
Sindikat nema alternativu
NR: Kakvu saradnju imate sa sindikatima i predstavnicima radnika firmi metalskog sektora koje su u stečaju? Da li bi, možda, neke od njih mogle oživjeti?
MUJKANOVIĆ: U stalnoj smo komunikaciji sa bivšim radnicima ovih firmi, pomažemo koliko god možemo, posebno kod uvezivanja staža. Sindikat je uvijek bio solidarna organizacija, takav će i ostati. U proteklih pet godina staž je uvezan za više od 500 radnika u ovim firmama. U Željezari Zenica, koja je također u stečaju, radi oko sedamdeset radnika i redovno prima platu. Nedavno je pokrenuta linija izrade kovane galanterije, posao je dobilo pet bivših radnka. To je možda simboličan broj, ali ipak velika stvar. Firma GS TMT Novi Travnik zainteresovana je za pogone Metalnog, traži veći broj radnika, i vjerovatno će ubrzo krenuti sa radom.
NR: Da li ste zadovoljni dosadašnjom implementacijom Zakona o zaštiti na radu?
MUJKANOVIĆ: Zakon ima dobrih i kvalitetnih rješenja, ali bez djelovanja pravne države u punom kapacitetu, a posebno inspekcija, ovaj i svaki drugi zakon će ostati mrtvo slovo na papiru. Pažnja mora biti posvećena suštini, a ne formi i pokrivanju papirima. Izuzetno bitan aspekt sigurnosti i zdravlja na radu kojem se ne posvećuje odgovarajuća pažnja je osiguranje dovoljnog broja izvršilaca shodno potrebama posla odnosno procesa rada. Svim radnicima se mora omogućiti nesmetano obavljanje radnih obaveza, na siguran način i bez prekomjernog opterećenja, uz korištenje njihovih zakonskih prava na objedovanje, odmore, odsustva, bolovanje, a da zbog toga ne trpe njihove radne kolege zbog zloupotrebe aneksa ugovora o radu, prekovremenog rada ili preraspodjele, proširenjem obaveza i radnih zadataka, zloupotrebom člana 108. Zakona o radu itd., što je u praksi vrlo raširena pojava. To je ključni sigurnosni rizik koji se mora suzbiti, sve drugo je zamajavanje.
NR: Radnici ArcelorMittala su najavili da u ponedjeljak, na Dan metalaca, stupaju u generalni štrajk. Da li je ova odluka i pokazatelj nezadovoljstva radnika u metalskom sektoru?
MUJKANOVIĆ: Proizvodnja i prodaja u ArcelorMittalu bi mogla dostići i milion tona ove godine, cijene čelika bilježe rekordne iznose, dosad je ostvarena dobit koja će se mjeriti desetinama miliona maraka. Uz svo uvažavanje menadžmenta, za ovo su ipak najzaslužniji radnici. Zato je poražavajuća činjenica da menadžment nije imao razumijevanja za više nego opravdane zahtjeve radnika i Sindikata. I što je sebi dozvolio luksuz da uđe u konflikt i sa onima koji su, bukvalno i svojim životima, platili lojalnost ovoj kompaniji. Ovo je paradigma stanja u skoro svakoj firmi metalske industrije, čast izuzecima. Od radnika koji rade u najtežim uslovima i jedva sastavljaju kraj s krajem se očekuje da imaju daleko više razumijevanja za svoje poslodavce, nego oni za radnike, i to je apsurdno. Zahtjeve radnika ArcelorMittala i svih drugih radnika u potpunosti podržavam, učiniću sve što je u mojoj moći da im u tome pomognem.
NR: Vaša poruka radnicima povodom Dana metalaca?
MUJKANOVIĆ: Čuvajte sindikalnu organizaciju, mijenjajte pojedince. Sindikat nema alternativu!
