Sada kada više nema iftara i teravija, sohbeta i sijela kao nekada, dobro bi bilo da se čovjek malo povuče u sebe u promišljanje o životu koji za tren oka prođe. Tako se i ja vratim u rano djetinjstvo, u prva sjećanja na ramazane u mojoj rodnoj Zenici.
Kao sva mala djeca diljem Bosne i Hercegovine, i mi smo sebi dali obavezu da kada vidimo upaljene kandilje veselo trčimo kroz mahalu i glasno vičemo „kandilji“, „kandilji“. Željeli smo da uzmemo muštuluk i počastimo svoje starije ukućane informacijom da je kraj posta, da se istinski raduju jer su uspjeli u svom ibadetu. Tako smo sebe činili ponosnim što smo i mi dio tog hajrata.
Međutim, ozbiljnija sjećanja za mjesec ramazan nas vode u neki davni august ranih osamdesetih, kada su vreline i dužina dana regrutovale samo one najbolje i odvažnije postače, koje ništa od navedenog nije moglo spriječiti da nesmetano obavljaju četvrti islamski šart u potpunosti.
Raspust je, završen je peti razred, cijele dane provodimo na obližnjoj livadi Krčevini. Povazdan igramo „lopte“, tako smo to tada zvali. Vlasnik te livade je hadžija Mulo Pašalić iz Klopča. Sada nešto razmišljam, nikada nam nije zabranjivao da se tu igramo. Sigurno mu je sa te livade, na kojoj se mi igramo, bila potrebna trava ali valjda je to bio njegov hak da nama djeci podari dio svoga ličnog dobra ne bi li sutra izašli na selamet.
Mi, djeca, nepoznate ljude u mahali pozdravljali smo sa „dobar dan“, poznate komšije sa „merhaba“,a hadžiju Mulu sa „Selamun alejkum“. On je to svojim vladanjem zaista i zaslužio.
Majka je tog ramazana polahko počela da nas savjetuje i priprema ne bi li stekli naviku posta. Brzo smo pristali i već narednog jutra sa njom ustali na sehur koji je, koliko se sjećam, bio izuzetno rano. Bilo joj je posebno drago da smo uz nju i da nije sama.
Muška su djeca, valja ih od malehna navikavati, što više majčinih nasihata ostane u sjećanju time je bolje jer kasnije, kada te život odnese u smetove i mećave razne, sve ti te slike vrate se, jedna po jedna.
Helem, ujutro rano zapostimo i po cijele dane se, kako sam već istakao, igramo lopte. Kasnije žedni i gladni kao vukovi idemo kući majci tražiti dozvolu da makar nešto malo do iftara prezalogajimo.
Kakve su sve reakcije bile, samo kada se sjetim. Najčešće je govorila: “Ćafiri jedni, ko vam to reče? Kakvo našivanje, kakve budalaštine? Bježite mi sa očiju dok nisam prut od vas polomila!”.
Majka Adila je domaćica, sada se još i okitila titulom hadžinice. Novac za hadža svojim ispucanim rukama godinama je skupljala, sve do posljednje marke. U mekteb je išla do svoje dvadesete godine tj. do dana udaje. Sve ono što je naučila u Gradišću od svoga voljenog efendije Envera Eminija iz Tetova, SR Makedonija, bilo je čvrsto kao granit, ništa se tu nije moglo dodati niti oduzeti.
Tugo naša, šta sad, ostaje nam još jedino otac. Iza kuće je. Radi neke zemljane radove, on je član Saveza komunista ali smo sigurni da zna neke osnovne sure a i nene nam je pripovijedala da ga je sa ostalom djecom slala u mekteb.
Zaučio je ezan za ikindiju, a to znači da još podobro treba da se posti. Otac alatku koju je imao u rukama prema ustaljenoj navici pružio je po zemlji i sjeo na štilo. Sjećam se dobro, nikada nije, bez obzira koliko god mu se žurilo, za vrijeme ezana radio. Pravio je pauzu tako da kada počne učiti ezan uvijek zapali cigaru, ali sada u Ramazanu, taj porok sebi je uskraćivao.
Tako smo gladni i žedni. Sada kada znamo majčin nepopravljivi stav po pitanu „prišivanja“, otac nam je jedini spas. Ne možemo mu se obratiti jer nema priče dok uči ezan a kada je završio brat i ja diplomatski naokolo ga uvodimo u problem. Iskreno se nadamo da će babo ponuditi drugačiji šerijatski pristup, i to onaj koji nama ovaj puta odgovara. Istina, on je već završio Fakultet političkih nauka u Sarajevu a valjda je u tim silnim knjigama koje je pročitao i položenim ispitima naučio nešto o toleranciji prema maloj i jadnoj djeci, u ovom slučaju nama gladnima.
Počinjemo naokolo, znaš babo zvali su nas prijatelji da igramo lopte a došli nam gosti iz druge mahale koji su nas prije toga na svom terenu ubjedljivo pobijedili, valjalo je babo čast i obraz naše mahale sačuvati. Uspjeli jesmo, ali sada, sada smo tako gladni i žedni a mama ne da ni da čuje za prišivanje a usput nas i naziva ćafirima.
Vidimo skriveni osmijeh iza njegovih brkova. Kratko šuti. Promišlja. Djeco draga, ako mi obećate da vam to neće postati redovna navika, savjetujem vas da sačekate dok majka izađe iz kuće pa vi onda potajno uđite u kuću i namažite samo jednu krišku hljeba. Napijte se i vode sa česme ali samo kratko a onda nastavite postiti, dobro pazite da vas majka ne vidi. “Dobro babo, a hoće li biti grijeh ova naša rabota?” On se nasmija, “Pa zna dragi Bog da ste vi mala djeca i da to ubuduće nećete zloupotrijebiti. Je l’ tako?”.
Dobro je, veseli smo, naravno da smo izrezali najveću moguću krišku hljeba i u slast je pojeli a žeđ smo utolili na česmi pijući vodu iz dvije ruke iz jednog daha, strogo pazeći da nas majka ne vidi.
U akšam smo se ponosno okupili oko iftarske sofre i sa majkom iftarili. Vidno je radosna i ponosna na nas, ocu se pohvalila da smo i nas dvojica ispostili i to bez našivanja a on joj samo reče: ”Aferim”.
Danas, kada sam na pragu 50-ih i kada iza sebe imam mnogo ispoštenih ramazana, kako onih iz rudnika sa širokog čela, tako i onih ratnih punih gladi, bola i iskušenja na koja sam posebno ponosan, sa velikom radošću i emocijama sjetim se prvih dana posta i sada već rahmetli babe, njegove fetve, nasihata i podrške.
Sjećam se kasnijih savjeta za život i dugih razgovora. Tada dosta stvari nisam razumio ali sam ih jasno zapamtio pa kada sam se kasnije susreo sa njima znao sam šta znače „olakšice u razumnim okvirima“.
Otac taj hadis Muhameda a.s. nije znao ali ga je u potpunosti, u svojim savjetima i poredeći sa stvarnim životom, citirao: “Zaista je ova vjera jednostavna i lahka, te svako ko bude ustezao u njoj samo što će je otežati, zato ispravljajte stvari, približujte (a nemojte udaljavati ljude od nje) i obveselite (ljude s njom)!” Buharija.
Čudno je neko vrijeme došlo, ljudi se dijele i lahko okreću leđa jedni drugima, za sekundu te odbace i proglase nepoželjnim a ne valja tako. Svi ćemo to saznati svakako!
Možda je ovaj policijski sat i sve ove preventivne mjere išaret da u svojim kućama skeniramo vlastite duše i sva naša djela. Da popravimo šta se dade popraviti a da ljudima oko sebe pružimo više iskrenosti, ljubavi i podrške. Ukoliko to iskreno uradimo možda i udaljimo od nas ovo iskušenje koje nas je snašlo.
Sjetih se događaja kada jednom učenjaku dođoše ljudi da se požale na jednog čovjeka. Kažu da on u svome životu ništa ne praktikuje od vjere izuzev što u mjesecu ramazanu samo udjeli sadakatul- fitr koji daju postači kako bi im dragi Allah primio post. Rekli su, obzirom da on ne posti, nije li i taj jedini čin koji on obavlja bezvrijedan. Učenjak im tada odgovori: „Pa zar ne vidite da se taj insan samo sa jednim užetom vezao za svoga Gospodara, a vi mu očajnički želite i to jedno uže prekinuti”.
Amir Ismić
