Prije pojave digitalnih satova, pametnih telefona i ostalih stvari, satovi su se navijali. Kad bi se neki od njih pokvario ili ga je trebalo samo malo podmazati, ljudi su odlazili uraru koji je tačno znao što treba uraditi. Bolje od ikoga, urari su znali tačno vrijeme i nije bilo sata kojeg vješte ruke uz pažljivo oko nisu mogli popraviti. Danas se posao mnogih urara, nažalost, svodi na mijenjanje baterija jer baš kao što je to slučaj i s ostalim stvarima, popravak i nabava dijelova ispadaju skuplji od nabave novog sata jer su napravljeni da imaju „rok trajanja“.
Stalno usavršavanje urarskih vještina
Ipak, za vješte ruke urara iz zeničke porodice Gladan skoro da ne postoji kvar koji nije rješiv. Tradicija koja traje već četvrtu generaciju poznata je ne samo Zeničanima jer im često dolaze mušterije i iz drugih gradova. Ekipa Naše riječi ih je posjetila prošle sedmice u njihovoj radnji „Big Ben“ koja se nalazi u Titovoj ulici, u neposrednoj blizini zeničke zelene pijace. I dok smo radoznalo gledali na stotine sićušnih djelića satnih mehanizama pedantno posloženih, na stakalcima ispod povećala, pažljivo smo pratili priču Benjamina Gladana koji je na početku razgovora kazao da je njegov djed Muhamed, koji je radnju imao na drugoj lokaciji u Zenici, pokrenuo urarsku radnju te svoje zanatsko znanje i vještine, u maniru dobre porodične tradicije, prenio dalje.
– Moj otac Sabrija se bavio ovim poslom od 1956. godine pa do odlaska u penziju. Ja sam od malena radio s njim, još dok sam išao u osnovnu školu. Nakon što sam završio gimnaziju, krenuo sam na fakultet ali sam se ipak vratio ovom zanatu jer sam do tad sve naučio. Polagao sam kvalifikaciju za KV urara i nastavio tradiciju u ovom objektu 1988. godine -govori Benjamin dok u isto vrijeme popravlja jedan od satova.
Ostatak teksta pročitajte u printanom izdanju
