Kantonalna bolnica Zenica najuspješnija je donorska bolnica u Federaciji BiH, zahvaljujući medicinskom timu na čelu s mr.biomed.sci.prim.dr. Senadom Kubat Čaušević i dr.med.sci.prim. Nerminom Rizvanović, koje su ovu bolnicu predstavile u najbolju donor bolnicu u zemlji.
Traženje pristanka porodice najteži trenutak
U KB Zenica, ističe dr. Kubat Čaušević, rade kadaverične eksplantacije organa, odnosno eksplantaciju organa sa moždano mrtvih donora ali i da je posao transplantacijskog koordinatora izuzetno kompleksan i zahtjevan, kako fizički tako i emocionalno. „Moram naglasiti da je posao koordinatora u našoj državi dodatni posao, odnosno koordinatori su obično anesteziolozi, intenzivisti koji pored svog svakodnevnog rada u jedinicama intenzivnog liječenja i operacionim salama, obavljaju i posao koordinatora kao dodatni posao. U zemljama u kojima je razvijena transplantacijska medicina koordinator radi isključivo kao koordinator za transplantaciju tkiva i organa. Ono što još moram naglasiti, koordinator je pripravan 24/7, odnosno za koordinatora nema odmora“, ističe dr. Kubat Čaušević. Radeći u jedinicama intenzivnog liječenja, svakodnevno liječe kritično oboljele pacijente. Neke od njih liječe konzervativno, odnosno medikamentozno dok kod nekih u liječenju pristupaju invazivnim metodama kao što su mehanička ventilacija, operativni zahvati i sl. ali postoji i određena grupa pacijenata kojima više ne mogu pomoći, odnosno ti pacijenti su doživjeli tešku traumu mozga i kod njih je dokazana moždana smrt. „Prema svim medikolegalnim aspektima smrt mozga znači i smrt čovjeka. Kod moždano mrtvih pacijenata imamo dvije opcije: prestati sa svim terapijskim mjerama ili ukoliko nema medicinskih kontraindikacija nastaviti sa održavanjem organa i obaviti razgovor sa porodicom preminulog u smislu doniranja organa u svrhu liječenja. Doniranjem organa moždano mrtvih pacijenata, možemo pomoći pacijentima kojima transplantacija organa predstavlja jedini način izlječenja. Potencijalni donori, obično su bile mlađe osobe bez težih komorbiditeta. Obično su to iznenadne smrti (saobraćajni udesi, padovi sa visine, teški moždani udari, velika krvarenja u mozak i sl.) i takva smrt predstavlja šok za porodicu preminulog pacijenta. Sa druge strane, imate pacijente koji čekaju organe i ti organi se trebaju čim prije eksplantirati a potom i transplantirati jer oni svakim satom, svakom minutom propadaju. Znači, potrebno je tražiti pristanak porodice za doniranje organa u trenutcima kada su oni najranjiviji, najemotivniji, skrhani bolom. Tražiti pristanak porodice za doniranje organa za mene je najteži trenutak, koji nosi jake emocije na koje čovjek koliko god da se priprema ne može ostati ravnodušan“, kaže dr. Kubat Čaušević.

Ostatak pročitajte u printanom izdanju