Nedavno je objavljena četvrta knjiga poezije mlade zeničke književnice Emine Selimović pod nazivom „Jazz za Fellinija“, a koja je nagrađena i na konkursu Fondacije za izdavaštvo. Pored četiri knjige poezije, ima i objavljenu studiju „Postmodernizam i nova osjećajnost u poeziji Zilhada Ključanina“.
Zbirka podijeljena u četiri ciklusa
„Zbirka poezije „Jazz za Fellinija“ je podijeljena u četiri ciklusa. Prvi ciklus nosi naziv „Ne imenujem strašno“ i tu je uglavnom riječ o pjesmama koje su društveno angažirane na način da detektuju stvari u društvu koje ne bi trebale izgledati tako kako izgledaju. Drugi ciklus sam imenovala „Je li još živ Bajron“, u kojem pjesme govore o ljubavi, ali ne onoj patetičnoj, destruktivnoj ljubavi, riječ je o pjesmama koje uzdižu ljubav kao emociju, koje govore kako je važno i lijepo osjećati ljubav. Treći ciklus zbirke nosi naziv „Vjetar uvijek puše prema istoku“ i ovdje je riječ o pjesmama koje se odnose na tradiciju i to na način da se ta tradicija ne nasljeđuje nego se stječe vlastitim iskustvom. Četvrti ciklus je imenovan kao „Medaljoni“ i tu se nalaze male pjesničke istine kazane u dva, tri stiha. Mogu funkcionirati kao svojevrsni epitafi“, objašnjava Selimović. Nagrada Fondacije za nova književna djela domaćim autorima joj je, kaže, važna iz nekoliko razloga. „Prvo, jer je to svojevrsno priznanje u mojoj zemlji, mojoj domovini. Drugo, važno mi je jer su u žiriju veliki bh. pjesnici, univerzitetski profesori, ljudi koji znaju mnogo o književnosti, poeziji i kada vas kao mladu pjesnikinju prepoznaju, prepoznaju vašu poeziju, to vam bude važno. I treće jer je to nagrada koji ima kontinuitet i svake godine podstiče razvoj bh. književnosti“, kaže Selimović.
Ne postoji muška i ženska književnost, postoji književnost
Biti žena književnica sada je, ističe, mnogo lakše nego ranije, iako jaz između ženskog i muškog stvaralaštva još uvijek nije u potpunosti premošten. „Sada spisateljice mogu pisati o erotici, o svemu bez da bude okarakterisano kao kulturološki šok. Što se tiče podjele na mušku i žensku književost, stava sam Danila Kiša, da ne postoji muška i ženska književnost, postoji književnost. Iako samo žene mogu pisati o nekim iskustvima, poput majčinstva. Jaz, nažalost, još uvijek nije premošten potpuno jer žene su još uvijek ekonomski zavisne, ili ako nisu ekonomski zavisne onda su dvostruko opterećene radom na poslu i neplaćenim kućnim radom, češće su žrtve nasilja i takvom kontekstu su marginalizovane i njihove iskustva se tretiraju kao manje značajna. Sve to se odražava na književnost“, kaže Selimović.
