Nekada se govorilo da dobar zanat zlata vrijedi a danas je sve manje ljudi koji se bave starim zanatima. Prije nekoliko decenija ti zanati su mnogima bili glavni izvor prihoda, ali kako godine prolaze i ljudske navike se mijenjaju. Život bez obućara, urara, kovača nekada je bio nezamisliv. Danas, stari zanati gube bitku s vremenom i lagano odlaze u udžbenike historije, a alati među muzejske eksponate. Obućarski zanat u BiH je na svojevrsnom izumiranju, ali još uvijek postoje vrijedni i iskusni radnici koji ne dopuštaju da ovaj posao padne u potpuni zaborav.
Kad uđete u Mehinu obućarsku radnju, na polici uz brojne alatke te obuća koja je na popravku. Možete vidjeti i primjerke Naše riječi jer, kako nam je rekao, naš je redovni čitatelj već dugi niz godina te utorkom ne propušta kupovinu niti jednog novog broja.
Ručni rad
Samostalna zanatska radnja na zeničkoj Carini, u Ulici Maršala Tita br. 4 koju vodi Mehmed Meho Mujičić mjesto je u koje brojni Zeničani donose na popravke svoju obuću ali i torbe. Na početku razgovora Meho kaže da je u tadašnju zeničku Slogu došao 1985. godine i počeo raditi kao šegrt.
– Uvijek sam volio ručni rad, kao dijete sam pravio od šibica Eiffelov toranj i slične kule. Preko brata sam, kao dvadesetjednogodišnjak, došao do tadašnjeg direktora Sloge Voje. Poslao me u radnju na Kameni most, kod majstora rahmetli Ismeta kojem sam bio šegrt. Nakon godinu dana su me prebacili da radim samostalno, na učinak i za platu, prije toga sam imao samo topli obrok i ako majstor nešto dadne -kaže Mujičić te dodaje da je 30 tadašnjih uposlenika zajednički glasalo i odlučilo da može početi raditi samostalno.
– Počeo sam raditi 1. marta 1986. godine i obišao sam sve Slogine radnje osim one u Nemili. U ovom objektu sam neprestano 13 punih godina, a bio sam i neko vrijeme prije rata. Uvijek sam volio ovaj posao, popravljam i repariram obuću. Odrastao sam na Odmutu, u čaršiji. Ovo je moj grad i na njega sam naučio kao i Zeničani na mene. Velik problem u poslu danas stvara to što se sad kupuje nekvalitetna i jeftina obuća koju je teško i popraviti -ističe Meho u čiju radnju ne ulazi samo niža i srednja stalež nego i uticajni i ugledni ljudi. Posla, kaže Meho, ima dovoljno.
– Što se tiče naroda, Čelik je ta naša neizbježna tema i zajednička poveznica. Ostao sam u kontaktu s mnogim bivšim igračima. Neko ide na pecanje, neko voli hodati po planinama, meni je oduvijek Čelik bio najveći hobi. Dok sam bio mlađi išao sam i na sva gostovanja, a sad ne propuštam niti jednu utakmicu na Bilinom polju. Žao mi je što nema više publike na stadionu, pogotovo danas kad su svi u ekipi Zeničani -kaže Mujičić a potom je u narednih dvadesetak minuta nastavio prepričavati sjajnu igru „Crno-crvenih“ u Kup utakmici protiv GOŠK-a.
Mala zarada
– U posljednje vrijeme se najčešće donose patike koje se nakon pranja u veš mašini uvrnu i odlijepe. Takve popravke traju najmanje sat vremena a često i duže. Kad je u pitanju predstojeća zima, već mi polako donose čizme na popravke. Cijena zamjene rajferšlusa je oko 10 KM, novi đonovi i pete kako bi spriječili klizanje su oko 15 KM, kad uzmete u obzir poreze i paušale zarada ostaje vrlo mala ali može se izgurati mjesec, samo kad se hoće raditi -kaže Mujičić a potom dodaje da mlade ovaj zanat ne zanima i da će za nekoliko godina biti veliki problem popraviti obuću u Zenici.
