Međunarodni dan bijelog štapa se obilježava svakog 15. oktobra, posvećen je slijepim i slabovidnim osobama. Tim povodom razgovarali smo sa Hasanom Vehabovićem 80-togodišnjakom iz Donje Gračanice, kod Zenice. koji je više od 30 godina svog života proveo kao slabovidna, a već 20 godina živi kao potpuno slijepa osoba.
Borba za život i vid
Rado se Hasan prisjeća djetinjstva, bezbrižnih dana, igre sa djecom iz komšiluka, svog kraja, neba, cvijeća i svih boja koje je uspio urezati u sjećanje i sačuvati kao uspomenu iz vremena kad je mogao jasno da vidi svijet oko sebe. Bezbrižno djetinjstvo sedmogodišnjeg dječaka prekinuto je udarcem u glavu. Komad drveta, dok su istovarana drva za ogrijev, pao je dječakovu glavu i teško ga povrijedio. Ljekari su uspjeli da spase dječaku život, a tri godine liječili su ga u bolnici u nadi da će mu spasiti vid.
“ Jedva sam uspio ostati živ. Čuveni zenički doktor Adolf Golberger mi je spasio život. Moja majka se borila, vodila me kod oftamologa, tražila razne načine da mi sačuva vid. Doktori su rekli da ne mogu da me operišu, nisam ispunjavao uvjete i to bi bila rizična operacija. Dioptrija mi je rapidno rasla, dosegla je minus 28. Oftamolozi su rekli da niko od njih nije vidio tako veliku dioptriju i kazali mojoj majci da ću u 60. godini potpuno oslijepiti. Zaista se tako i dogodilo, mjesec dana prije nego sam napunio 60. izgubio sam vid potpuno”, kaže Hasan.
“Bio sam hrabar”
Hasan se trudio da živi kao i sva druga djeca, nije pridavao važnosti tome što će ostatak života živjeti kao slabovidna, a potom kao slijepa osoba. Bez obzira na svoje stanje završio je redovno osnovnu, potom Srednju trgovačku školu i zaposlio se u trgovinu u kojoj je radio 20 godina. Nije dopustio da to što ne vidi utiče na kvalitet njegovog života. Oduvijek je bio društvena osoba, koja voli smijeh, pozitivne ljude, lijepa druženja.
“Bio sam izuzetno hrabar, nisam dozvolio sebi da klonem duhom ili da se predam,čak sam se bavio i atletikom, mogi su rekli da mi nema ravnog u tome, volio sam igrati šaha i osvojio sam 1. mjesto u Savezu slijepih Zeničko-dobojskog kantona. Volio sam da budem aktivan član društvene zajednice. Zasnovao sam porodicu i dobio sina i kćerku. Bio sam marljiv uprkos tome što je moj vid vremenom slabio, radio sam u trgovini i privređivao svojoj porodici. Moja supruga je nažalost preminula, ali moj sin, snaha i unačad su uvijek tu za mene, prioritet sam im u svemu. Snaha uvijek kaže prvo Hasan pa onda svi ostali”, dodaje Vehabović.
”Živim kao i drugi ljudi”
Iako sada ima 80 godina i ne vidi ni tračak sunčeve zrake, Hasan svaki dan uz pomoć bijelog štapa ide na namaz do seoske džamije. Ponekad mu sin pomogne ili neko od unučadi, ali kada nema njih on skupi dovoljno hrabrosti i usudi se sam otići bez obzira što ne vidi prepreke na putu koje mu se mogu naći. Kaže kako nikad nije dozvolio sebi da se njegov život razlikuje mnogo od ostalih ljudi, da zapadne u tugu ili možda krivi sudbinu zbog čega mu se to moralo dogoditi ili da kaže zašto baš ja. Dokazao je sebi i drugima da i osobe koje su slijepe ili slabovidne, ukoliko imaju jaku želju i volju za životom, mogu da imaju ispunjen i kvalitetan život. Iako je je ostao bez vida on i dalje radi ono u čemu uživa. Njegova poruka svim slijepim i slabovidnim licima je da se ne predaju, ne odustaju od sebe i života i da njihov može biti lijep bez obzira što ne vide.
