„Kada sam rodila prvo dijete, 1974. godine, imala sam problema sa dojenjem. Zaštopali su mi se mliječni kanali, te sam dobila upalu lijeve dojke. Radili su mi inciziju. Nakon toga, 1986. godine, tokom samopregleda na tom jednom rezu sam napipala nešto. Otišla sam u bolnicu, doktor me pregledao i rekao da je to tumor veličine manjeg oraha. Predložio mi je operaciju i biopsiju. Otišla u Sarajevo, jer se tada u Zenici nije radio ultrazvuk. Doktorica mi je rekla da je u pitanju mastopatija, da samo treba pratiti stanje, da nije ništa zloćudno. Vratila sam se kući, godine su prolazile i onda nas je zadesio rat. Smršala sam i jedan rez mi se počeo uvlačiti. Nisam znala o čemu se radi. Tada se o raku dojke nije ni pričalo, kao što se danas priča“, ovako započinje svoju životnu priču Zuhra Skeledžija (67) iz Janjića kod Zenice.
‘Hoću da živim’…
Svoju najtežu životnu bitku Skeledžija je počela voditi u februaru 2000. godine, kada joj je dijagnisticiran rak dojke. „U decembru 2000. godine sestra iz Austrije me nazvala i rekla da treba na operaciju. Imala je rak dojke. Otišla sam kod nje da je posjetim, dok smo pričale o simptmima koje je imala ispričala sam joj kakvo je kod mene stanje i pokazala joj svoju dojku. Posavjetovala me da odem doktoru na pregled i da se prekontrolišem. Kada sam se vratila u Zenicu, u februaru 2001. godine, otišla sam kod doktora Drljevića. I umrijet ću, ali nikada neću zaboraviti izraz njegovog lica. Samo je odmahnuo glavom i pitao me da li bi otišla u Sarajevo, da uradim mamografiju. Otišla sam u Sarajevo, uradila mamografiju. Doktor mi je odmah rekao da postoji maligni proces i da se dojka mora odstraniti“, priča nam Skeledžija. Tada je, prisjeća se, bila sa sinom. U tom momentu, navirale su joj crne misli. Ipak, nikada nije pokleknula. Odlučila je uhvatiti se u koštac sa svojom bolešću, sa jednim ciljem – da još uvijek želi živjeti, smijati se sa svojom unukicom i doživjeti udaju svojih kćerki i još unučadi. „Prvo sam pomislila da ću umrijeti. Ostadoše mi djeca. Došla sam kući. Kćerke su plakale, muž se razočarao. Onda sam, sama sebi, u jednom momentu rekla: ‘Neću umrijeti. Hoću da živim. Moram se boriti’“, prisjeća se Skeledžija.
Svojim iskustvom pomaže drugim ženama
Ubrzo je uradila sve pretrage i već 08. februara bila na operaciji. Nakon toga je primala kemoterapije i zračenja. Ukupno šest kemoterapija i 30 zračenja, pa nakon toga još dvije kemoterapije. „Jako dobro sam podnijela kemoterapije. I psihički sam bila jaka. Ali, mislim da mi se to sve izdešavalo poslije rata, poslije pogibije dragih ljudi, stresova… Kada sam saznala da imam karcinom, u tom trenutku sam bila razočarana jer imam žensku djecu. A danas mi je žao što sam to pomislila. Danas im kažem, da ako budu vodile računa o sebi, redovno se pregledale, išle na kontrole, sve će biti uredu. Medicina je uznapredovala, ima šanse da se živi. Ja, evo, živim 20 godina. Zaboravim na tu operaciju. Znam da sam operisana kada uvečer, dok se presvlačim, vidim da nemam dojku“, ističe Skeledžija. Od svega sa čime se borila, najteže joj je, kaže, bilo opadanje kose. „Iskustva drugih žena su bila da nakon prve kemoterapije počne opadati kosa. Nisam znala da je najmlađa kćerka, frizerka, dok me fenirala, primijetila opadanje kose i skrivala to od mene. Bila sam u kući, pravila ručak. Otišla sam u kupatilo. Kako sam uhvatila jedan pramen kose, tako mi je i ostao u ruci. Mislila sam da ću fras doživjeti. Sjeli smo da ručamo. Muž me pitao kako sam, a ja sam rekla da mi je počela opadati kosa. Ručak je ostao netaknut na stolu“, kaže Skeledžija. Na kontrole ide svakih šest mjeseci, jer joj porodica genetski ima predispozicije za oboljevanje od karcinoma. „I otac i majka i brat su oboljeli od karcinoma. Zatim sestra, koja je operisana 2000. godine i još jedna sestra 2005. godine su oboljele od karcinoma dojke“, kaže Skeledžija.
Članica je Udruženja građana „Život“ Zenica, te svojim iskustvom pomaže drugim oboljelim ženama da pobijede ovu bolest. Pozitivne misli su, ističe, itekako važne. „Jako je važno pričati o ovome. Svakoj ženi bih, prvenstveno, preporučila samopregled i redovne preglede. Nema drugog izbora“, dodaje Skeledžija. Ova hrabra žena je pobijedila i tuberkulozu, a krajem prošle godine joj je trbušna aorta bila puna trombova, nakon čega joj je, u Tuzli, ugrađen stent.
