Roditelji bolesne djece najčešće svoje bitke biju daleko od očiju javnosti. Kroz šta prolaze, znaju oni najbliži oko njih, porodica i prijatelji. Koliko sredina u kojoj žive shvaća njihove probleme, posebna je priča. Kćerke Edine Međić i Hermine Kepić boluju od dijabetesa tip 1 i njihov život ovisi o insulinu kojeg primaju više puta dnevno. I tako će biti dok su žive. Njihov put do konačne dijagnoze je trajao, a ma koliko ona teška bila, barem su porodice znale na čemu su i kako će izgledati njihov, ali i život njihovih kćerki u narednim godinama. Podijelile su svoju priču, u nadi da će njihova iskustva pomoći nekome, jer samo u Zeničko-dobojskom kantonu njihovu sudbinu dijeli još barem dvjestotinjak porodica.
Nakon dijagnoze uče o bolesti
Herminina kćerka Ema imala je samo 14 mjeseci kada su roditelji primijetili da nešto nije u redu. „Bila je jako nervozna, a gotovo preko noći je postala prezahtjevna beba, u odnosu na stariju braću u toj dobi. Vodili smo je ljekarima, niko u tim trenucima nije posumnjao u dijabetes, iako smo govorili da Ema pije puno tečnosti i puno mokri, a dan prije nego što ćemo konačno saznati što je sa njom, počela je i teško disati. Iz Maglaja su nas ljekari uputili u Bolnicu Tešanj, kada smo dr. Bedaku rekli njene simptome, hitno joj je kontrolisao nivo šećera u krvi koji je u tom trenutku bio čak 38. Tu noć je bila životno ugrožena, a iz Tešnja smo hitno upućeni u Kantonalnu bolnicu Zenica kod endokrinologa. Ema je četiri dana bila na intenzivnoj njezi, ja sam počela sa edukacijom a ona je počela primati insulin. Od tada do danas, a Emi je 5 i po godina, ni dana nije bila bez insulina“, ispričala nam je Hermina.
Edininoj 17-godišnjoj kćerki dijabetes je otkriven prošle godine. Kako nam priča, kćerka joj je bila dobro, ali se žalila na vrtoglavice. „Bio je ramazan, postila je, mislili smo da je to uzrok. Kontrolisali smo joj krvnu sliku, svi nalazi su bili uredni ali je šećer u tom trenutku bio 12. Provjeravali smo šećer nekoliko puta, prije i poslije jela, kada joj je bio 17. Bili smo u šoku, nismo znali razliku između dijabetesa tip 1 i 2. Odmah smo upućeni u KB Zenica na dodatne pretrage do trenutka kada nam je doktorica saopštila dijagnozu – dijabetes tip 1. Obje smo prošle obuku, učile koliko i šta smije pojesti i kako će ono što pojede, ‘pokriti’ insulinom. U bolnici su tražili pravu dozu insulina, desilo nam se i nekoliko hipoglikemijskih napada. Bili su to teški trenuci, a mi smo o dijabetesu tek počeli učiti“, ispričala nam je Edina.
Životi su im se, nakon saznanja od čega boluju njihove kćerke, potpuno promijenili. Sve se ‘vrti’ oko insulina, nivoa šećera u krvi, šta, kada i koliko trebaju pojesti, doziranje fizičkih aktivnosti, besane noći kada najčešće pada nivo šećera u krvi, strah od svakog hipoglikemijskog napada koji može biti koban. „U trenutku kada smo suprug i ja saznali dijagnozu, mislili smo da nam je život stao. Nisam vjerovala da će naša Ema voditi normalan život, nije lahko, ali dobro je. Ema je ispunjena u svemu, kako je u razvoju, jede kvalitetnu hranu i unosi dovoljno tečnosti, a pokrivamo je insulinom, kako su nam ljekari i savjetovali“, kaže Hermina. Slučaj Edinine kćerke je nešto specifičniji, jer je u pubertetu, kada hormoni igraju svoju ulogu. „Ona ima nekoliko obroka dnevno, pratimo nivo šećera prije jela, koliko je pojela ugljikohidrata, pa znamo koliko će insulina primiti. Ona ima svoju dijetu i zna koliko kalorija smije uzeti tokom dana. Pomaže i svakodnevna fizička aktivnost“, pojašnjava Edina.
Ostatak teksta pročitajte u printanom izdanju
