Član glumačkog ansambla Bosanskog narodnog pozorišta Zenica (BNP) Zlatan Školjić glumu je studirao na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli po Bolonjskom procesu; prvi ciklus školovanja završio je 2012., a drugi 2013. godine. Krajem 2013. godine postao je član glumačkog ansambla Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, prvo kao pripravnik, zatim kao saradnik, a od 2018. je njegov stalni član. Dosad je tumačio uloge u više od dvadeset predstava među kojima su: Gluha svadba (2014), Crvenkapica na zrnu graška (2014), Aladin i čarobna lampa (2014), Pingvin (2015), Kamenje (2015), Sveto S ili Kako je “arhivirana” predstava Sveti Sava (2015), Moja fabrika (2017), Romeo i Julija (2018), Pink moon (2019), Ukulele Jam (2020), Sakati Billy sa Inišmana (2020), te u predstavama koje su premijeru imale ove godine „Sedam strahova“ i „Siročad“.
Rad u vrijeme pandemije
– U protekle četiri godine od kad sam stalni član ansambla je, nažalost, i ta jedna godina „zatvaranja“ zbog pandemije koronavirusa. Najviše me je to pogodilo jer nakon par izvedbi predstave „Ukulele jam“ nismo je više izvodili jer velika je podjela, planiramo je obnoviti. U ovom vanrednom stanju smo radili nekoliko predstava, iako nas je covid malo zaustavio sad imamo mogućnost da igramo za 70 ljudi. Za nas glumce je najgore kad ne igramo, svaka pauza je šok i mene lično stagnira -kaže Školjić na početku razgovora za „Našu riječ“ a potom spominje da je „Sakati Billy“ bio druga predstava nakon lock-downa te da su u procesu glumci radili s maskama na licu.
– Glumac je osoba koja govori a rad s maskama je bio naporan i dugotrajan proces. Na kraju smo uspjeli napraviti crnu komediju koja je bila potrebna publici i mislim da smo izvršili svoj zadatak da makar malo olakšamo ljudima te najnezgodnije dane. Ovim putem bi poručio svima da se vakcinišu kako bi nam bilo lakše -kaže Školjić i dodaje da se u centralnoj predstavi ove godine „Sedam strahova“ govori o temi o kojoj mnogi šute.
– I ja sam imao problem s informisanjem uopšte o toj nesretnoj Muzičkoj školi. Problem je što ljudi koji su tad živjeli u Zenici i do kojih sam došao, izbjegavali odgovore. Zato mi je ta predstava draga jer smo progovorili, ljudi na ovim prostorima izbjegavaju da priznaju krivicu, sa svih strana. Mislim da je način na koji konačno možemo doći do nekog mira i blagostanja da svako prizna svoju krivicu, da kažemo šta su radili pojedinci koje ne treba slaviti kao heroje. Naravno, moram napomenuti da je rad sa Selmom Spahić uvijek zanimljiv -rekao je Školjić koji je prošle sedmice nastupio na premijernoj izvedbi predstave „Siročad“.
Migranti
– To je jedan tekst koji nazivamo „glumački tekst“, tu reditelj nema prostora da se bavi nekim simbolima. Ovo je predstava koja je sva na glumcu a reditelj Ivan Plazibat nam je napravio igralište na kojem možemo da igramo. Tekst je jako zanimljiv jer je aktuelan a tiče se migranata, i odnosom prema tim ljudima koji dolaze kod nas. I ovdje se pojavio govor mržnje prema njima. Jako brzo smo zaboravili da su naši ljudi prije nešto više od 20 godina tako hodali po Evropi i čitavom svijetu. Jako brzo smo zaboravili zašto su ti ljudi i od čega su pobjegli, zašto su bili prinuđeni da hodaju po tuđim državama i jednostavno preživljavaju. Predstava govori o njima i nama, o tome koliko ta besmislena mržnja razara i pojedinca koji je natopljen s njom i jadne migrante koji putuju po svijetu i traže svoj komad sreće -kaže Školjić.
Na pitanje koliko su cijenjeni glumci i kulturni radnici uopće u našem društvu, Školjić daje vrlo zanimljiv odgovor.
– Svi smo u nezgodnoj poziciji kad su primanja u pitanju. Kultura je temelj države, nacije, koliko god se pravili da je to nebitno u stvari je jako bitno. Na osnovu kulture znamo sve o Francuzima, Nijemcima… Holivudski film je proslavio Ameriku, sad ih gledamo kao nekog ko više vrijedi od nas samo zahvaljujući kulturi. Ne znam iz kojeg razloga, ovdje svi radnici u kulturi imaju jako niska primanja. Mislim da je vrijeme da se malo više počne ulagati u to da bi ojačali svoju državi, da bi neko čuo za Bosnu i Hercegovinu. Imamo sport, Edin Džeko je proslavio BiH i sad širom svijeta znaju za nas. Srećom, imali smo film „Quo vadis, Aida?“ ali treba toga više. Onda ćemo i sami biti ponosni na našu zemlju i ojačati iznutra tako što ćemo ojačati kulturu. Nadam se da će naše vlasti imati razumijevanja prema tome šta radimo i da će konačno prestati fama da glumci ne rade ništa. To nas najviše boli jer to nije istina i mislim da zaslužujemo da nas makar malo više cijene -kaže Školjić na kraju razgovora.
