Piše: Primarius mr. sci Čustović dr. Amir, neuropsihijatar
O mentalnom zdravlju danas govorimo više nego ikada ranije, ali se još uvijek ne govori dovoljno. U vremenu brzog života, stalnih promjena, ekonomskih i socijalnih pritisaka, usamljenosti, porasta različitih oblika ovisnosti i sve izraženijeg digitalnog života, pitanje mentalnog zdravlja postaje jedno od najvažnijih pitanja zdravlja pojedinca, porodice i cijele zajednice.
Mentalno zdravlje je ono što ne vidimo, a nosimo svaki dan. Mentalno zdravlje nije samo pitanje medicine, ono je pitanje porodice, škole, rada i budućnosti cijele zajednice
Najopasnije bolesti nisu uvijek one koje najviše bole. Neke od njih najviše bole upravo zato što ih niko ne vidi.
Mentalno zdravlje ne znači da čovjek nikada nije tužan, zabrinut, umoran ili pod stresom. Život nosi probleme, gubitke, strahove i razočaranja. Čovjek dobrog mentalnog zdravlja nije osoba bez problema, već osoba koja se sa životnim teškoćama može nositi, potražiti pomoć kada joj je potrebna i zadržati sposobnost da živi, radi, uči, voli i bude dio svoje zajednice. Čovjek sjedi za stolom, razgovara, smije se, odlazi na posao, podiže djecu, plaća račune, javlja se na telefon i izgleda kao da je sve u redu, a možda već mjesecima u sebi vodi bitku o kojoj nikome nije rekao ništa
Brojevi koji opominju
Podaci WHO-a pokazuju koliko je problem ozbiljan. U 2023. godini oko 470 miliona ljudi širom svijeta živjelo je s anksioznim poremećajem, dok je oko 322 miliona ljudi imalo depresiju. Depresija može zahvatiti gotovo svaki segment života – odnose s porodicom, školovanje, radnu sposobnost, produktivnost i društveno funkcionisanje. Dodatni razlog za zabrinutost jeste činjenica da mentalni poremećaji predstavljaju jedan od vodećih uzroka invaliditeta i izgubljenih godina zdravog života. WHO upozorava da depresija i anksiozni poremećaji sami po sebi dovode do gubitka milijardi produktivnih radnih dana i ogromnih ekonomskih gubitaka.
Čovjek je prisiljen izgledati snažno i dobro
Lice mentalne patnje koje često ne prepoznajemo, zato je mentalno zdravlje, možda, jedno od najvećih pitanja savremenog čovjeka. Ne zato što je čovjek danas nužno slabiji, nego zato što je često predugo prisiljen izgledati snažno.
Čovjeku sa slomljenom nogom ne kažemo: „Hajde, hodaj normalno, samo se potrudi“, a čovjeku sa slomljenom dušom i depresijom često upravo to govorimo. Koliko smo puta to čuli? „Samo se saberi“ „Samo misli pozitivno“ „Imaš sve u životu“ „Drugima je mnogo gore“ „To ti je sve u glavi.“
Da – jeste u glavi, ali u glavi je i naš govor, naša ličnost, naša sjećanja, naša ljubav, naše odluke i naša bol. Ako je mozak organ, zašto bismo bolest tog organa tretirali kao karakterološku manu? Najveća stigma nije u dijagnozi. Ona je u ljudskom pogledu. Čovjeku je teže reći: „Imam depresiju“ nego „Imam upalu pluća.“ Jer za upalu pluća ljudi pitaju: „Kako možemo pomoći?“ a za psihičku bolest ponekad pitaju: „Šta će ljudi reći?“
Tu počinje problem, tu počinje stigma. Tada čovjek ne skriva samo bolest, on počinje skrivati sebe. Ne odlazi psihologu jer se boji da će neko saznati. Ne odlazi psihijatru jer se boji etikete. Ne govori porodici jer ne želi da ih „opterećuje“. I tako bolest raste u tišini.
Mentalno zdravlje je snaga kojom se pokušava izdržati svakodnevni ritam života
Mentalno zdravlje nije luksuz. Dugo smo zdravlje zamišljali kao odsustvo fizičke bolesti. Ako čovjek nema temperaturu, pritisak mu je dobar, laboratorijski nalazi uredni – smatrali smo ga zdravim. Ali čovjek može imati uredan nalaz krvi i potpuno iscrpljenu dušu. Može imati zdravu kičmu, a jedva nositi teret života. Može imati zdravo srce, a osjećati da mu se život raspada. Zato zdravlje nije samo ono što možemo izmjeriti. Zdravlje je i ono što čovjek svakog dana pokušava izdržati. Potrebna je hrabrost otići psihologu. Potrebna je hrabrost razgovarati sa psihijatrom. Potrebna je hrabrost porodici reći: „Nisam dobro.“ Upravo zato moramo mijenjati način na koji govorimo o mentalnom zdravlju. Ne smijemo čovjeka koji traži pomoć učiniti dodatno bolesnim zbog našeg neznanja. Zato imajmo na umu bitnu stvar, da mentalna bolest može promijeniti čovjeka, ali dijagnoza nikada ne smije oduzeti čovjeku dostojanstvo.
Mentalno zdravlje počinje mnogo prije ordinacije
Briga o mentalnom zdravlju nije samo posao psihijatra, psihologa ili porodičnog ljekara. Ona počinje u porodici, u načinu na koji razgovaramo sa djecom, u tome da li dopuštamo muškarcu da pokaže emocije bez rečenice: „Budi muško.“ u tome da li ženi vjerujemo kada kaže da je preopterećena, u tome da stariju osobu pitamo kako se osjeća a ne samo da li je uzela terapiju. Počinje i na radnom mjestu stvaranjem okruženja u kojem čovjek nije vrijedan samo zato što je produktivan. Počinje u školi učenjem djece da je normalno razgovarati o emocijama i počinje u društvu kada prestanemo koristiti psihijatrijsku dijagnozu kao uvredu.
Mentalno zdravlje je zdravlje
Ne pravimo razliku između „pravih“ i „nepravih“ bolesti. Ako čovjek zbog bolesti srca traži kardiologa, niko ga ne pita zašto nije „sam riješio problem“. Ako ima bol u plućima, ne govorimo mu da je slab zato što kašlje. Zašto onda čovjeku koji pati psihički često govorimo da bi morao biti jači? Pa i mozak je organ, a psihički život je dio zdravlja. A mentalno zdravlje je sastavni dio čovjekovog ukupnog zdravlja.
Zato je poruka ovog 10. oktobra, Svjetskog dana mentalnog zdravlja, jednostavna: Ne moramo čekati da čovjek „pukne“ da bismo ga pitali kako je. Ne moramo znati dijagnozu da bismo pokazali razumijevanje. Ne moramo biti stručnjaci da bismo nekoga saslušali i ne moramo se stidjeti tražiti pomoć. Jer mentalno zdravlje nije privilegija nekih drugih ljudi. To je nešto što svi imamo, svi možemo izgubiti i o čemu svi trebamo brinuti. Zato danas pogledaj čovjeka pored sebe i iskreno pitaj “kako si” ali je bitnije od pitanja imati volje i pažnje slušati odgovor. Čuti čovjeka, a ne samo njegovu dijagnozu.
Vrijeme je da mentalno zdravlje postane društveni prioritet
Mentalno zdravlje nije luksuz. Nije tema samo za psihijatre, psihologe i zdravstvene radnike. Ono je temelj sposobnosti čovjeka da živi kvalitetno, da radi, stvara porodicu, odgaja djecu i doprinosi zajednici.
Zato treba ulagati više u prevenciju, rano prepoznavanje, dostupno liječenje, rehabilitaciju, resocijalizaciju i borbu protiv stigme. Jer svaki spriječeni poremećaj, svaka rano prepoznata depresija, svaki mladi čovjek koji nije krenuo putem ovisnosti, svaki pacijent koji je na vrijeme dobio pomoć i svaka porodica koja je dobila podršku predstavljaju mnogo više od jednog „riješenog zdravstvenog problema“.
Zato za ovaj dan mentalnog zdravlja treba postaviti pitanje, ne koliko nas mentalni poremećaji koštaju, nego koliko bismo mogli dobiti kao društvo kada bismo mentalnom zdravlju dali mjesto koje mu pripada?
