“Moja poruka svim ženama je da idu na redovne preglede“
Neke životne priče podsjete nas na to koliko se život može promijeniti u jednom trenutku, ali, istovremeno, i koliko snage čovjek ima onda kada se suoči s najtežim izazovima. Nakon 30 godina rada u Kantonalnoj bolnici Zenica, Alisa Skomorac (50) iz Zenice, majka dvije kćerke, prije dvije godine suočila se sa dijagnozom karcinoma dojke. Uslijedile su kemoterapije, operacija, kontrole, strahovi i neizvjesnost, ali i spoznaja da postoje razlozi zbog kojih se vrijedi boriti.
Redovna kontrola
„Otkrila sam ga sasvim slučajno, na redovnoj kontroli. Davne 2014. godine sam napipala kvržicu u desnoj dojci i javila sam se na Odjel za bolesti dojke. Tad sam operisana i patohistološki nalaz je pokazao fibroadenom tj. benigni tumor. Tad nisam imala nikakvu terapiju i sve je prošlo kako treba. Zbog toga sam išla na redovne kontrole jednom godišnje. Međutim, zbog korone i mojih obaveza, propustila sam kontrolu 2023. godine, a na zadnjem pregledu bilo je sve u redu. Nekoliko mjeseci prije nego što ću otkriti karcinom, 2024. godine, osjetila sam težinu i nelagodu u lijevoj dojci. Sve sam to pripisivala hormonima ili, kako žene kažu, klimaksu. Jako sam se prevarila. Moj kontrolni pregled, nakon dvije godine, pokazao je ogroman karcinom koji je zahvatio i pripadajuće limfne čvorove. Nisam mogla da vjerujem da je uspio da naraste toliko u tako kratko vrijeme. Pomislila sam da je to kraj i da nema smisla se boriti. Dobila sam teški anksiozno-depresivni poremećaj. Mislila sam da ja to ne mogu niti fizički, niti psihički, a niti financijski podnijeti“, priča nam Skomorac.
Danas, kroz vlastito iskustvo, ističe važnost redovnih pregleda.
„Moja poruka svim ženama je da idu na redovne preglede! Nemojte se bojati ishoda tog pregleda. Ako bilo šta napipate ili osjetite, idite odmah na pregled. Pregled može biti ultrazvučni ili mamografski. Te procedure nisu bolne, a puno znače u dijagnostici. Jako je bitno otkriti karcinom na vrijeme i dok je još uvijek u ranoj fazi. Samo tako može biti u potpunosti izliječiv. Moja poruka za oboljele žene je da slušaju samo svoje onkologe! Borba nije ni malo laka. Svi vam odjednom počnu govoriti šta i kako treba. Sve što vas interesuje savjetujete se sa onkolozima, i ne odustajte. Dođite i u naše Udruženje da, vidite kako se sve može“, poručuje Skomorac.
Imam razlog da živim…
Ipak je odlučila ne odustati, i boriti se. Otkrila je da ima snagu koju, čini se, otkrijemo u sebi čak i onda kada pomislimo da je više nema. A velika snaga i podrška su joj bili i porodica, prijatelji, ali i osoblje Onkologije. „Tada počinje moja borba, 16 kemoterapija, zatim operacija pa zračenje, kontrole,… Nakon svih tih iscrpljujućih tretmana, prvi kontrolni CT snimak pokazao je metastazu na kostima. Zbog toga se moja terapija provodi i dan-danas. Najveći mi je problem što često nema lijekova koje moram primiti, a uslovi na Onkologiji za onkološke pacijente su posebna priča. Jedina svijetla tačka u toj priči je osoblje Onkologije, oni su predivni. Njihova podrška puno znači oboljelim ljudima. Puno mi je značila i podrška moje porodice, kćerki, sestara i rođaka. Moja porodica i oni pravi prijatelji su ostali uz mene sve do danas. Moje radne kolege su mi također pružile nevjerovatnu podršku. Bilo je jako teško prihvatiti stvarnost i dijagnozu. Nametnulo se ono redovno potanje: „Zašto baš ja?”. Ali, shvatila sam da se moram boriti zbog sebe, a i osoba koje volim i do kojih mi je stalo. Shvatila sam da imam razlog da živim. Prošle godine sam dobila dva predivna unuka koji su mi dali snage za nastaviti dalje“, kaže Skomorac.
Ostatak pročitajte u printanom izdanju Naše riječi
