Višestruko nagrađivana članica glumačkog ansambla Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, Snežana Vidović, diplomirala je na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru, na odsjeku Dramska umjetnost – gluma. Od 1998. godine do danas, kao glumica, koreografkinja ili saradnica za scenski pokret, uzela je učešća u brojnim projektima BNP-a Zenica. U okviru Dječije, omladinske i lutkarske scene BNP-a Zenica, režirala je predstavu za djecu „Dugonja, Trbonja i Vidonja“ Mladena Širole, zajedno s Miroljubom Mijatovićem.
Nove normalne okolnosti
Osim u pozorištu, ostvarila je uloge u televizijskim serijama: „Viza za budućnost“, „Lud, zbunjen, normalan“, „Crna hronika“, „Žene s broja 13“, „Kriza“, i u filmovima: „Odmor u Bosni“, „Teško je biti fin“, „Smrt u Sarajevu“. U razgovoru za “Našu riječ” govorila je o ulozi Bademe Pegaz iz predstave „Sedam strahova“ Selme Spahić za koju je nagrađena za najbolju epizodnu ulogu na nedavno održanom XX festivalu bh. drame.
– Obzirom da se svi zajedno nalazimo i živimo u nekom vrlo čudnom vremenu gdje se pokušavamo nositi s „novim normalnim okolnostima“, tako se i mi u pozorištu snalazimo kako znamo i umijemo da bismo bili u mogućnosti raditi svoj posao. Jako je teško raditi sa svim mjerama koje se moraju poštivati. Uprkos tome uspjeli smo napraviti predstavu u kojoj je angažovan veliki dio našeg ansambla. Sam proces je bio vrlo neobičan jer smo jako dugo radili po grupama, zavisno naravno od potrebe određene scene. Konkretno, Siniša i ja smo sigurno mjesec i više dana radili sami s rediteljkom, dramaturginjom i koreografom, prije nego smo se sastali s ostatkom ansambla. Na sreću ovaj tekst, sama dramaturgija i Selmina ideja predstave su nam otvorili tu mogućnost da radimo u manjim grupama i da na kraju sve povežemo u jednu cjelinu. Drugačije nismo mogli ni smjeli raditi -kaže Vidović i potom dodaje da je sa suprugom Sinišom i ranije bila na sceni.
Privatni i poslovni život
– Siniša i ja smo igrali zajedno u nekoliko predstava ali je ovo prvi put da smo direktni partneri na sceni. Proces je bio jako zahtjevan jer je kompletna priča o Ademu i Bademi Pegaz ispričana isključivo kroz scenski pokret i naše postupke bez govorne radnje. Oboje smo prvi put imali takvu vrstu zadatka i, čini mi se, bar po reakcijama kako naših kolega tako i publike, da smo uspjeli ispričati njihovu priču onako kako je sama rediteljka željela da je ispriča. Olakšavajuća okolnost je imati dobrog partnera na sceni, partnera kojem vjerujete, naročito u ovakvim scenama gdje se morate potpuno prepustiti zadatku a u isto vrijeme paziti da ne povrijedite jedno drugo. To što smo nas dvoje i u privatnom životu partneri ne može nikako biti prepreka, samo prednost, naravno ukoliko dozirate koliko se miješa privatni i poslovni život. Potpuno odvojiti jedno od drugoga je gotovo pa nemoguće, ali je bitno naći mjeru i odrediti prioritete u određenim trenucima -rekla je Vidović a potom se dotakla i novog projekta, rada na predstavi „Siročad“ čija je premijerna izvedba planirana za 6. novembar.
Uloga sestre, supruge i majke
– Tekst „Siročad“ Dennisa Kellyja govori, odnosno postavlja pitanje o tome koliko smo daleko spremni ići, do koje mjere pogaziti vlastite stavove i principe i šta smo u stanju uraditi kako bismo zaštitili članove svoje porodice i ljude do kojih nam je stalo. Lik koji ja igram u ovoj predstavi zove se Helen. Ona je sestra, supruga i majka koja se po ko zna koji put zatiče u situaciji da rješava probleme svoga mlađeg brata. Činjenica da su odrasli bez roditelja po domovima i hraniteljskim porodicama dodatno pojačava njihov odnos i njenu potrebu da ga zaštiti po bilo koju cijenu i na bilo koji način -kaže Vidović na kraju razgovora.
